Kako god naši Splićani prednjače u aktivnostima grupe, tako se i naša neumorna Sagita Mirjam Sunara ističe inicijativama. Ovoga puta skrećemo pozornost na njezino vođenje studenata prema konzervatorsko-restaratorskoj karijeri 21. stoljeća.
U prošlom stoljeću obrazac karijere je bio dvostupanjski: prvo se namjestiti u nekoj državnoj ustanovi, zatim do penzije restaurirati, restaurirati, restaurirati... Nerijetko je ustanova mogla izgledati poput azila za neprilagođene likovnjake, gdje im povjesničari umjetnosti i upravno osoblje donose oštećene umjetnine u kavez.
Osnivanjem čak triju studija stvari su se stubokom promijenile. Studentica koja hrabro napreduje prema diplomi zna da ju čeka karijera privatnice u kojoj će joj rad na umjetninama jedva odnositi više vremena od traženja posla. Uz konkurenciju koju stvara stalni rad triju studija ne može se nadati jednostavnom i trajnom priključku na proračunske projekte, već se mora okrenuti privatnim naručiteljima. Osim Crkve koja ionako ne misli da bi itko drugi osim države trebao financirati održavanje povjerene joj umjetnosti, privatno tržište je u nas krhko posljednjih najmanje pet stotina godina. No sljedeće godine otvorit će nam se najveće tržište na svijetu. Je li studentica spremna?
U najnovijem članku svog dnevnika Sagita savjetuje studente o tome kako se pojaviti na takvim mjestima kao što je godišnji kongres naše matične organizacije i zašto. Za prijave za ovogodišnji kongres u Beču čiju najavu možete vidjeti na istoj ovoj stranici sad je doduše već kasno. Šteta, jer je Beč blizu, pa se desetak studenata bez problema može potrpati u auto, dovesti se tamo, prespavati u hostelu uz popust koji im donosi njihova dob i status i tako sudjelovati u radu čak i bez da ih neka ustanova financira. S druge strane, ako već sad počnu razmišljati o sljedećem kongresu i svoj rad u sklopu studija stave u taj kontekst, to će biti vježba iz planiranja karijere i vođenja projekata, vještina koje odlikuju najuspješnije. Tako imaju bolje izglede da pripreme dobar rad koji će biti prihvaćen, a možda donijeti i novčanu potporu kakve ustanove, kojih ima puno, a u članku je jedna i navedena. A onda, tko zna, možda sljedeći kongres bude u Rio de Janeiru ili Beijingu, pa uz novčanu potporu, hm...
Na istom servisu nalaze se još tri dnevnika koje popunjavaju studenti vođeni čvrstom redaktorskom rukom profesora. Jedan je posvećen stažiranju, drugi preventivnoj konzervaciji, a treći istraživanju i dokumentaciji. Sagita se ne bi protivila tome da se pisanju ovih dnevnika pridruže studenti ostalih dvaju studija, jer je njihova svrha razmjena znanja i komunikacija.
Kamo sve ovo upućuje studente? Prvo, dajte da vas se primijeti. Nećete dobiti posla ako mušterija ne zna za vas. Nećete dobiti posla ako profesionalna zajednica (koju pokušava okupiti i naša grupa) ne zna tko ste, što radite i vrijedi li vas preporučiti ili čak pozvati na suradnju. A što ako se domognete posla koji je prevelik za vas samu? Znate li koga možete pozvati u pomoć? Možete li se osloniti na njih? Dakle budite na webu, na kongresima, u udruženjima, budite dio profesionalne zajednice i profesionalno se predstavite. Sve ovo dakako nije potrebno ako mislite da možete opstati zatvoreni u granice Hrvatske, na državnom proračunu. Mislite li da možete? Tako i Sagitin curriculum vitae unutar njezinog dnevnika nije predstavljanje i hvalisanje, već demonstracija suvremenog planiranja karijere i dobrog pisanja CV, vještine bez poznavanja koje bi uručivanje diplome bilo neodgovorno.
Drugo, pratite što se događa. Znanje i vještina su robe koje se kvare neznatno sporije od hrane. Jedna nazočnost na kongresu vrijedi dva mjeseca istraživanja po webu ili pola godine istraživanja po knjižnicama. Badave vam komunikacijske vještine ako ste zaglavili u zastarjelim tehnikama i postupcama, jer tada loše radite. Brzo ćete doći na zao glas, jer Hrvatska sad odjednom ima puno i sve više meritornih i kvalificiranih konzervatora-restauratora. Oni koji dolaze nakon vas donose novije i svježije znanje. Koliko će vam trebati da postanete metuzalem i okamina iz prošlih vremena?
Ovdje dolazimo i do razloga zbog kojih ova tri studentska dnevnika preporučujemo seniorima. Uvažene dame i gospodo, studenti nemaju iskustva u radu i još nisu naučili zanat, ali se dosta sati dnevno bave učenjem i istraživanjem. Nemate vremena za praćenje razvoja struke? Unajmite studenta. Još bolje, koristite njezine besplatne usluge. Prekopajte dnevnike. Ako su članci dobro pisani, već ćete u prvoj rečenici svakog vidjeti što vas zanima. Nemojte se slučajno zavaravati da tamo nema ničega što ne znate. Posebno, Sagitin vlastiti dnevnik nije ni studentski, niti posvećen samo odgoju studenata. Tamo sigurno možete naći štogod korisno i zanimljivo, još bolje nešto s čim se uopće ne slažete, pa odmah možete i komentirati.
Nahvalili smo Sagitu što ne znači da podcjenjujemo njezine kolege koji istupaju manje glasno i manje odlučno guraju svoje studente. Voljeli bismo kad bi se na ovim stranicama razvila rasprava o tome kamo i kako treba usmjeravati studente i za što ih zapravo školujemo.
