Međunarodni institut za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela IIC – Hrvatska grupa, Žana Matulić Bilač, predsjednica
snimak: Euterpa Globtroter, licenca CC BY-SA 4.0
Kao nedavni potpisnici povijesnog sporazuma o klimatskim aktivnostima u zaštiti kulturne baštine kojeg je združeno pokrenuo globalni stručni sektor IIC-a, ICCROM-a i ICOM-CC-a i u listopadu prošle godine verificirao dokumentom Joint Commintment for Climate Action in Cultural Heritage, smatramo da je nužno izraziti stav prema najavi skore realizacije izgradnje nove prometne luke u dnu Kaštelanskog zaljeva i uz bok zaštićenom Vranjicu i podmorskim ostacima salonitanske luke koja još nije istražena u cijelom obimu. Premda naša osnovna uloga nije aktivistička, želimo ukazati na potrebu pokretanja javne stručne rasprave o tom projektu koji je od Vlade RH označen strateškim.
Strateški za koji sektor, pitanje je koje ovdje postavljamo.
Naime, Salona i cijeli Kaštelanski zaljev područje je uočeno devastiranog prirodnog i kulturnog okoliša, slijedom industrijalizacije 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Ujedno je golemo nadmorsko i podmorsko arheološko područje koje funkcionira u svakodnevnom pokušaju pomirenja novih gospodarskih, građevinskih, urbanističkih i industrijskih potreba s naporima struke da otkrije i revitalizira te postavi u održive okvire funkcioniranja prebogatu kulturnu baštinu, što je zacrtano aktualnom nacionalnom Strategijom o zaštiti kulturnog naslijeđa.
Fragilnost područja koje desetljećima funkcionira na rubu održanja i stalno se urušava možemo detektirati u svakom njegovom zakutku, ne samo kulturne baštine već i prirodne: ravnopravnog života i opstanka primjeraka stotina zaštićenih, pa i endemskih bioloških vrsta uz goleme tankere toksičnog kemijskog, metalurškog, fosilnog i biološkog otpada, da ne spominjemo taloge azbestnog.
Aktualna tendencija prometnog rasterećenja splitske luke rezultirala je projektom njena premještanja u duboki rukavac Kaštelanskog zaljeva koji nema mogućnost prirodnog obnavljanja u okviru tako velikog i višestrukog pritiska pa niti filtriranja postojećih nusprodukata industrijskog i prometnog funkcioniranja područja. Potencijalni novi kontingent nusprodukta korištenja fosilnih goriva golem je i bez naglašavanja činjenice kako potencijalni ekološki incidenti mogu nesagledivo lančano utjecati na cijeli ekološko-kulturni sustav. Guste prometnice koje sijeku područje već su na granici zakonom dozvoljenih limita zagađenosti, što se, do sada bez posebnog projekta detektiranja takvog utjecaja, vidljivo odražava na prezentiranu salonitansku baštinu udaljenu od potencijalne luke niti stotinjak metara zračne linije.
snimio Ivan T., licenca CC BY-SA 3.0
O tome mogu živo svjedočiti naše kolege, konzervatori i restauratori kamene i arheološke baštine.
Ciljano područje nove luke, danas u industrijskoj funkciji, podmorsko je arheološki neistraženo područje, a nedavno otkrivanje najstarije splitske luke u Spinutu iz 2. stoljeća pr. n. e. upućuje nas na dodatni oprez za cijelu podmorsku zonu koja bi realizacijom projekta bila opsežno podmorski nasuta, dok bi prateći prometni sadržaji koji bi bili lančano izgrađeni multiplicirali već postojeću zagađenost zraka ugljičnim dioksidom (time i zakiseljavanje zraka), ozonom i krutim česticama koji svi zajedno drastično ubrzavaju degradiranje antičkih kamenih struktura, ne samo onih otkrivenih i prezentiranih, nego i onih koji su još pod zemljom, izranjajući gotovo svakim urbanističkim zahvatom u okviru kojih se arheološki istražuje – redom kao najznačajnija otkrića antičke baštine na Mediteranu.
Ukratko, problematika daleko nadilazi paušalni pristup koji se promiče ka jednom jedinom cilju – rasterećenju postojeće splitske pomorske luke, uz dopunu da produženje rute plovidbe brodova za tridesetak minuta dodatno povećava ovako sagledani problem. Stanovnici zaljeva pokušavaju unaprijediti okružje u cilju revitalizacije okoliša i time zdravijeg života, kao i prebacivanja primarnih djelatnosti s industrijskih na turističke, za koje se u zaljevu kriju golemi kapaciteti kao idealni primjeri održivog kulturnog turizma s ogromnim potencijalom.
Ukoliko prevlada stručni pristup svih koji bi trebali biti uključeni u stručnu raspravu uz poštivanje i usuglašavanje svih strategija uključenih struka, Kaštelanski zaljev mogao bi postati zona gustih kulturnih i prirodnih vrijednosti pribrojeni onima koji se u istom cilju već provode u zaštićenoj povijesnoj zoni Splita, koji se ne nalazi na izdvojenoj planeti, već je integriran u urbanizirano područje Solina i Kaštela. Odgovornost prema prirodnoj i kulturnoj baštini, te zdravijem i održivijem načinu života na ovom jedinstvenom području obavezuje nas djelovati i ukazati na potencijalne probleme koji su nam pred samim vratima te uključiti alarm za usuglašeno stručno djelovanje i potaknuti progresivne stručne i političke resurse.
Piše: prof. dr. Irena Radić Rossi
snimio Božidar Vukičević/HANZA MEDIA
Kaštelanski zaljev jasno je određena geografska cjelina koja obuhvaća prostor između Trogira na zapadu i Splita na istoku. Iznimno povoljne prirodne osobitosti utjecale su na intenzivnu naseljenost tijekom raznih povijesnih razdoblja, ali je nemilosrdna devastacija krajolika tijekom 20. stoljeća negativno utjecala na očuvanje njegove prirodne i kulturno-povijesne baštine.
Prvi podmorski nalaz privukao je pozornost stručnjaka još tijekom 19. stoljeća. Riječ je o antičkim sarkofazima u plitkome moru uz zapadnu obalu poluotočića Vranjica, gdje je 1899. godine obavljena prva organizirana akcija podmorskog dokumentiranja arheoloških nalaza u hrvatskom podmorju. Pedesetih godina prošlog stoljeća otkriveno je značajno podmorsko nalazište na području splitskog Spinuta, a krajem osamdesetih godina i nalazište iz prapovijesnog, helenističkog i rimskog doba u turističkom naselju Resnik u Kaštel Štafiliću.
Niz novih nalaza na području Kaštela, Pantana i Kopilica kod Trogira, zaštitno istraživanje u Vranjicu i nova otkrića u Spinutu i Resniku ukazuju na činjenicu kako se u podmorju Kaštelanskoga zaljeva očuvala vrijedna i zanimljiva arheološka baština. Riječ je prije svega o drvenim konstrukcijama koje ukazuju na intenzivno korištenje morskih resursa u doba antike i ranoga srednjega vijeka, a u slučaju Vranjica potvrđeno je i postojanje značajnog prapovijesnoga naselja.
Iako se situacija u Kaštelanskom zaljevu postupno mijenja, nasilan odnos prema prirodnoj i kulturno-povijesnoj baštini još uvijek nije zaustavljen, a mnoga podmorska nalazišta izravno su ugrožena građevinskim radovima i dinamikom života uz njegovu obalu. Stoga je u svrhu kvalitetne zaštite podmorskih arheoloških nalazišta i nalaza potrebno čim prije ostvariti sustavni pregled kaštelanskog podmorja i odrediti zone za zaštitu i sustavno istraživanje.
Pogledajte i video.
snimio Božidar Vukičević/HANZA MEDIA
Piše: dr. sc. Miona Miliša.
Zaslonska slika mrežnog programa Salona Virtual Tour
Tek oko šest kilometara sjeverno od današnjeg Splita, najvećeg grada na istočnoj jadranskoj obali i drugog po veličini u Hrvatskoj - nalazi se grad Solin. U zadnjih pedesetak godina granice između dvaju gradova nisu vidljive, pošto su integrirane u naseljenu cjelinu. Vozeći se pak brzom cestom iz Splita prema Solinu, s desne strane odjednom u prostoru iz toga suvremeno izgrađenog sadržaja izranja segment monumentalnog rimskog akvedukta, a koji je nekoć usmjeravao vodu s rijeke Jadro (Jader) ka Dioklecijanovoj palači. Nastavljajući pak magistralom prema Trogiru,s desne strane, tik uz branik ceste – otvara se pogled na dio arheološkog lokaliteta antičkog grada Salonae – glavnog grada rimske provincije Dalmatiae. Grad je s povijesne pozornice nestao tijekom 7. stoljeća, dolaskom Avara i Slavena koji su ga osvojili i dijelom razrušili, te se naselili na području današnjeg Solina, protjeravši cijelu jednu drevnu civilizaciju koja je za sobom ostavila i prostore ranih kršćanskih sklopova, bazilika, grobova prvih mučenika povukavši drevno naslijeđe i svete relikvije mučenika u palaču u kojoj je utvrdila novi grad i novo metropolitsko sjedište. Nekoliko je vrhunskih preduvjeta zadovoljeno na geografskim koordinatama koji su uvjetovali brz i nesmetan razvoj antičkog grada: smještaj na sredini istočne jadranske obale u dnu dobro zaštićenog zaljeva uz deltu rijeke Jadro, sa sjeveroistoka zaštićenu planinskim masivom. I prije dolaska Rimljana i osnutka grada na tom mjestu je bila važna luka, ali tek je Salona postala pravo administrativno, trgovačko i političko središte na Jadranu. Razgranatim cestovnim vektorima, povezivala je civilizacije obala Mediterana s onima u unutrašnjosti Europe. Civilizacijski utjecaji su bili dvostrani pa su se tako i neraskidivo isprepleli kreirajući jedinstvenu kulturnu baštinu koja je do danas sačuvana u velikom opsegu, koji još otkrivamo.
Snimila Miona Miliša, 2007.
Iz vidljivih i istraženih ostataka toga nestalog grada uočljiva je antička gradska jezgra u obliku trapeza, opasana zidinama s utvrđenim kulama. Od najstarijeg dijela rimskoga grada sačuvao se istočni dio zidina građen od velikih kamenih blokova. U vrijeme cara Augusta izgrađena su monumentalna trodijelna vrata omeđena osmerokutnim kulama nazvana Porta Caesarea. Ova vrata su bila ishodište ceste od koje je jedan pravac skretao prema jugu (povezujući se s Epetiumom, Naronom… odnosno ostalim urbanim centrima toga doba), a drugi je vodio prema sjeveru kroz sjecište planina dalje u unutrašnjost. Od ostataka nekadašnjeg grada danas možemo vidjeti, a u prostoru cjelovito prezentirane arheološke lokacije zajedno s prezentacijskim sadržajima – ostatke teatra i amfiteatra, dijelove zidina s preko 90 detektiranih kula u većem i manjem stupnju očuvanosti, veći broj javnih i privatnih termi, nekropole s nebrojenim sarkofazima, složene arhitektonske bazilikalne sklopove… Većina toga iskopana je u 19. i 20. stoljeću zahvaljujući angažmanu ondašnjeg glavnog konzervatora za Dalmaciju i ravnatelja Arheološkog muzeja Frane Bulića, kao i Francesca Carrare, Ejnara Dyggvea i niza drugih učesnika toga golemog pothvata ondašnjeg Arheološkog muzeja u Splitu, a koji su redom bili najbolji međunarodni eksperti toga doba za antiku. Sve navedeno danas se može pogledati in situ, in vivo, tek nešto više od pet kilometara udaljeno od splitskog Sveučilišta na kojemu se od 1990-tih godina educiraju konzervatori-restauratori, povjesničari umjetnosti, a puno dulje od toga građevinari, arhitekti i ostale profesije među kojima se selektiraju kadrovi stručnjaka koji su desetljećima direktno uključeni u projekte istraživanja, valorizacije, interpretacije, zaštite, revitalizacije i prezentacije prebogate salonitanske kulturne baštine.
Godine 2007. pak slučajno je otkrivena brana sastavljena od mramornih sarkofaga s izuzetno kvalitetno klesanim reljefnim prikazima erota, gorgona, sfingi. Konzervacija-restauracija vrijednih kamenih arheoloških nalaza obavljena je na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju kamena pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, osnovane prije točno 25 godina, čiju obljetnicu upravo obilježavamo u duhu novog zajedničkog djelovanja. U okviru studija za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije koja je sastavnica Sveučilišta, jedina je obrazovna institucija za konzervaciju-restauraciju arheološke baštine u Hrvatskoj. U njenim radionicama izmjenjuju se raznoliki arheološki predmeti, između ostalih i s lokacija u Saloni.
Današnja problematika na relaciji Salonae-Solin slojevite je prirode… Riječ je o geografskom prostoru na kojem se život odvija kontinuirano već tisućama godina. Ne može se svaki grad pohvaliti tolikom količinom još uvijek skrivenih ostataka prošlosti i tolikim potencijalom neistraženih slojeva povijesti. Pod ruševinama stare Salone je knjiga napisana u prošlom stoljeću od strane arheologa Frane Bulića koji je uspio zainteresirati svjetsku stručnu i širu javnost za lokalitet i od tada je postaviti među fokuse istraživačima antike.
Salona je najveće antičko arheološko nalazište u Hrvatskoj koje obuhvaća ogromnu istraženu i zaštićenu površinu (od cca 75 ha) na širem prostoru grada Solina, tek nekoliko kilometara udaljenu od Splita, ali i isto tako ogromnu površinu dijela toga drevnog grada koji leži ispod, odnosno između raznolikih, relativno gusto izgrađenih urbanih i arhitektonskih sadržaja suvremenog grada Solina koji danas broji nešto manje od 30 000 stanovnika.
Salona je ujedno i jedan od najvažnijih srednjovjekovnih lokaliteta u Republici Hrvatskoj budući da su uz istočne bedeme antičkog grada pronađeni ostatci vladarskih benediktinskih samostana, mauzoleja hrvatskih vladara i krunidbene bazilike hrvatskog kralja Zvonimira iz vremena srednjovjekovne Hrvatske kraljevine koja je graničila s u to vrijeme bizantskim gradom Splitom, koji je, zajedno s ostalim većim obalnim gradovima bio dio zadnje bizantske uprave na istočnom Mediteranu. Značaj raznovrsne arheološke građe u lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou interpretiran je i istican kao temelj hrvatske nacionalne kulturne baštine i jedna od okosnica njezina identiteta. Zaštićeno područje, što podrazumijeva jurisdikciju nacionalnog Zakona o zaštiti kulturnih dobara podijeljena je na zonu A (u kojoj nije dopuštena gradnja) i zonu B (u kojoj je dozvoljena gradnja uz prethodno obavljene istražne radove). Svaka, pa i najmanja intervencija u strukturu tla u cilju izgradnje i prenamjene sadržaja lokacije mora biti odobrena od strane nadležnih Konzervatorskih odjela Ministarstva kulture i medija.
O važnosti nekadašnjeg glavnog grada rimske provincije, kao i o važnosti danas najvećeg arheološkog lokaliteta u Hrvatskoj napisana je prava mala biblioteka stručnih radova i knjiga.
Lokalitet je u prošlom stoljeću nažalost primio strijelu direktno u srce kad je preko njega nesretno prošla Jadranska magistrala. I danas, dok gotovo svakodnevno iz razgrnute zemlje, potaknuto novim građevinskim aspiracijama u okviru kojih je arheološko istraživanje obavezno, na vidjelo dana izlaze senzacionalna otkrića izuzetno sačuvanih sekvenci još uvijek nepoznate cjeline nestale prijestolnice rimske provincije Illyricum – nalazimo se kao stručnjaci, baš kako se nalaze i vlasnici parcela i građani Solina – pred nizom novih, potresnih dilema.
Snimka: T. Leleković 2021.
Kako bi zaštitili kulturne vrijednosti, među njima i nepokretna kulturna dobra, pojedinci i ljudske zajednice od najstarijih vremena do danas poduzimali su različite mjere, zahvate i postupke na očuvanju i obnovi povijesnih građevina i umjetničkih ostvarenja. S razvojem društva te su akcije bivale sve organiziranije i intenzivnije, pa zaštita kulturnih dobara danas predstavlja organiziranu društvenu brigu, kako u svim zemljama svijeta, tako i ovdje. Usporedno u povijesti graditeljstva i umjetnosti može se pratiti i povijest čuvanja kulturne baštine. Ta se nastojanja, isto kao i povijest rušenja, pljački i devastacija mogu pratiti u svim razdobljima kroz stari, srednji i novi vijek. Bez obzira na intenzivnu gradnju i urbanizaciju koja je prisutna i drugdje u svijetu, imamo pozitivne primjere suživota arheoloških lokaliteta i vremena. Prirodne katastrofe se ne mogu spriječiti, industrijski život se ne može zaustaviti, ali se šteta može svesti na najmanju moguću mjeru i to je ono što vjerujemo da naše vrijeme može dati.
Profesionalno djelovanje smo jednim dijelom posvetili procesima kojima se produžuje život arheološke baštine / kulturnog nasljeđa / minimalizirajući uzroke propadanja kad god je moguće i koliko je moguće, a često je za takvo nešto potreban nesvakidašnji napor, u općoj limitaciji resursa. Drugim djelom posvetili smo ga edukaciji novih generacija koji su odlučili slijediti isti poziv.
Kakva je pak budućnost toga kulturnog nasljeđa promatrana očima posjetitelja?
Slojevit je pogled na svijet u vremenu u kojem živimo i djelujemo, a i potrebe prosječnog posjetitelja u novoj digitalnoj eri. Suvremeni muzeji digitalnog doba obogaćeni su kvalitetnim digitalnim i virtualnim sadržajima, ali izazov je postaviti ih u službu ne samo dokumentacije, edukacije i prezentacije, već i u ulogu podređenu spomenicima, čime oni uvijek moraju ostati u fokusu našeg interesa. Govoreći o brendiranju prostora i moći pripovijedanja, danas popularnog storytellinga, povijest nekog lokaliteta, a ovdje je ona zaista višeslojna – može identificirati i oblikovati njegovu budućnost, ali i na inovativan način privući posjetitelje.
Projekt salona virtual tour Arheološkog muzeja u Splitu, rezultat je upotrebe takve tehnologije što je dobra podloga za prelaske na razine tehnologija proširene stvarnosti Augment Reality (AR) u turizmu, interpretaciji i prezentaciji lokaliteta.
Važno je i adekvatno usmjeravanje energije te edukacija ljudi na pozicijama političkih odlučivanja.
Arheološki muzej u Splitu ove godine obilježava 200 godina postojanja, po čemu je najstarija muzejska ustanova u ovom dijelu Europe. Muzej čitavo to vrijeme čuva izvornu dokumentaciju s prvih arheoloških istraživanja u Saloni kao i prve vrijedne arheološke nalaze tada pronađene. Iako necjelovita i fragmentirana, salonitanska baština u sebi nosi još mnogo neotkrivenih dijelova slagalice koji čekaju buduće generacije koje će je sigurno znati osluhnuti. Svaki od njenih fragmenata nosi u sebi dio cjeline i nekih novih, još neispričanih priča.
Stranice postavljene u srijedu, 28. ožujka 2012. Izmijenjeno u petak 13. svibnja 2022.
