Izvješćuje Martina Wolff Zubović, viša konzervatorica povjesničarka umjetnosti iz Hrvatskog restauratorskog zavoda
Na službenim stranicama Grada Dubrovnika 13. ožujka 2012. objavljeno je da su gradonačelnik Grada Dubrovnika Andro Vlahušić, savjetnik ministra turizma Davor Njirić, direktorica Dubrovačke razvojne agencije Vera Djokaj i don Bernard Pleše u ime Dubrovačke biskupije prisustvovali prezentaciji španjolskog konzorcija Summum Design. Predstavljena je prva faza Studije kojom se analizira mogućnost uspostavljanja hotelskog lanca obnovom i restauracijom 23 povijesne građevine na području Dubrovnika. U drugoj fazi izradit će se definitivni popis građevina kojima će se u trećoj i četvrtoj fazi, kroz izmjene i dopune GUP-a i PPU-a, dati hotelsko-ugostiteljska namjena. Dakle, mimo znanja stručnjaka, a uz odobravanje gradske uprave odabrana su čak 23 ljetnikovca s namjerom pretvaranja u lanac hotela.
Uskoro su se u medijima počeli javljati idejni prikazi ljetnikovaca čiji su vrtovi "obogaćeni" novoizgrađenim malim objektima, bazenima i teniskim igralištima, vjerojatno s namjerom da se "mali smještajni kapiciteti" zgrade ljetnikovca nadoknade pretvaranjem vrtne površine u građevinsko zemljište, gdje bi se u svakom pravokutnom vrtnom polju podignuli neprimjereni objekti. Suvišno je napominjati da su ljetnikovci i njihovi vrtovi dio iste arhitektonske koncepcije pa stoga čine nedjeljivu cjelinu, a specifična organizacija vrtova je jedna od bitnih značajki ladanjskog kompleksa.
Novonastala situacija bila je povod javnoj tribini koja je 26. travnja 2012. održana u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske pod nazivom "Nova prijetnja dubrovačkim ljetnikovcima". Nakon uvodnog izlaganja prof. dr. Nade Grujić usljedila je diskusija koja nas je podsjetila da nezgrapne i komercijalizaciji podređene vizije španjolskog konzorcija nipošto nisu jedina prijetnja ljetnikovcima. Jednako je opasno i njihovo polagano ali sigurno propadanje za koje se već godinama ne nalazi rješenje.
A ne da se nije pokušalo. Osamdesetih godina prošlog stoljeća (1986. – 1988.) provedena su restauratorska i arhivska istraživanja prema kojima su izrađena idejna rješenja za obnovu i prezentaciju triju kulturno-povijesno i arhitektonski iznimno važnih ladanjskih sklopova. Posrijedi su renesansni ljetnikovci Gučetića u Obuljenom i Rastića u Rožatu, te barokni ljetnikovac Bozdari-Škaprlenda u Čajkovićima, sva tri u vlasništvu Grada. Projekt je bio naručen od ondašnjeg Zavoda za obnovu Dubrovnika a izveli su ga djelatnici Instituta za povjesne znanosti - Odjel za povijest umjetnosti te Zavod za restauriranje umjetnina.
I što se s ljetnikovcima desilo u proteklim desetljećima? Na ljetnikovcu Bozdari-Škaprlenda je izvedena preventivna zaštita, odnosno sanirani su krov, vrata i prozori, a na ljetnikovcu Rastić je izvedena hitna konstruktivna i građevinska sanacija ljetnikovca koja je uključivala i prethodnu izradu projekta. Iako su spomenuti zahvati zaštitili ljetnikovce od ubrzanog propadanja, tek bi komplektna sanacija objekta i pronalaženja nove namjene doveli do stvarne revitalizacije tih ladanjskog kompleksa. Iako se nedostatak novca konstantno ističe kao problem, može li se time opravdati tužna činjenica da je ljetnikovac Klementa Gučetića bez krova još od 1948. godine? Tim više što prof. dr. Nada Grujić u elaboratu iz 1988. godine ističe da je riječ o jednom od najkvalitetnijih ostvarenja ladanjske arhitekture na dubrovačkom području za čiju cjelovitu obnovu (pri čemu se misli na unutrašnji prostor ljetnikovca kao i na vanjski prostor vrta) postoji dovoljno podataka pronađenih istražnim radovima na terenu i u arhivu.
Nažalost, unatoč trudu stručnjaka godine nebrige donijele su svoje, pa mladi naraštaji zapravo ni nisu nasljedili ljetnikovce nego "uspomenu na ljetnikovce" u kojima se nekoć davno živjelo i gospodarilo u skladu s humanističkim principima. A uspomene blijede, pa je "pitanje vremena kada će ti zapušteni objekti zbog potpune ruiniranosti prestati postojati u svijesti ljudi" kako je to rekla prof. dr. Grujić u svom izlaganju.
Uglavnom, pogled na ljetnikovce i njihove vrtove odaje da iz nekog razloga zajednica na čija je leđa pala briga o budućnosti ljetnikovaca već desetljećima nije iznjedrila ostvarivo i održivo rješenje. Tako da nije nimalo neobično da su članovi konzorcija postojeće stanje očitali kao odličnu priliku za plasiranje španjolskog kapitala koje bi donijelo korist i (očito neukoj) lokalnoj zajednici te ponosno objavili na službenoj web stranici Summum Designea: "Projekt, koji ima podršku španjolske vlade u namjeri da Hrvatskoj prenese španjolski know-how na području turizma, arhitekture, inženjerstva i dizajna, ima za cilj vratiti vrijednost povijesnoj baštini obnovom tih građevina bez namjene i uvođenjem modela javno-privatnog upravljanja kako bi se postignula samoodrživost mreže."
S druge strane, zadovoljan je i gradonačelnik koji je kako se prenosi na web stranici Grada: "Naglasio kako je odabir španjolskih partnera, s obzirom na njihov stručan i odgovoran pristup, izvrstan korak ka dugoročnom razvoju autohtonog cjelogodišnjeg turizma koji vrednuje sve aspekte dubrovačke materijalne i nematerijalne baštine."
Ako je zaista cilj vrednovanje "svih aspekata dubrovačke materijalne i nematerijalne baštine" zašto se za pregovarački stol uz predstavnike gradske uprave i investitora ne pozovu i stručnjaci koji su mnoge godine svog profesionalnog djelovanja posvetili ljetnikovcima? Treba krenuti od stava da je dijalog nužan te da se uz dozu fleksibilnosti s obje strane treba procijeniti koji su kompromisi na račun komercijalizacije mogući, a koje bi intervencije za kompleks ljetnikovca značile grubo zadiranje u njegovu jedinstvenu arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost što bi u konačnici dovelo do gubitka identiteta.
Tribina je "uzburkala duhove" i pokrenula reakcije. Kao rezultat tribine, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske je čvrsto i argumentirano iznijelo stav da bi intervencije na tragu u medijima viđenih idejnih rješenja Summum designea bile neprihvatljive. Ujedno se iznosi nekoliko smjernica čije bi provođenje svakako unaprijedilo postojeće stanje.
Tako je zaključeno "da bi najzapuštenijim ljetnikovcima i njihovim vrtovima zbog stanja u kojem se nalaze trebalo osigurati razinu zaštite kao što ju imaju arheološke zone pa na taj način pristupati i njihovoj obnovi." Razmišljalo se i o problemu devastacije koji bi se najbrže i najjednostavnije mogao rješiti privremenim zazidavanjem svih otvora. Na takav način preventivno zaštićenim objektima potrebno je osigurati stalni nadzor.
Kako je za revitalizaciju nekog kompleksa najbolji jamac njegovo stavljanje u (pomno odabranu) funkciju zaključeno je "da prateća dokumentacija svakog ljetnikovca upisanog u registar treba sadržavati i konzervatorske smjernice te ukazivati na mogućnosti korištenja. Ta dokumentacija mora biti temelj za izradu tendera za raspise budućih natječaja za svaki ljetnikovac, a taj se posao mora povjeriti kvalificiranoj skupini, odnosno instituciji. Za izvršenje tog zadatka Ministarstvo treba definirati opseg, razinu i rok dovršenja dokumentacije."
Imajući u vidu kako se mnogi javni interesi, a ne samo konzervatorski prelamaju na ljetnikovcima i (ne)postojanju vizije o njihovom korištenju zaključeno je "da je neophodno da Ministarstvo kulture formira skupinu kompetentnih stručnjaka koja će zajedno sa stručnjacima za marketing u kulturi i kulturni turizam biti otvorena prema potencijalnim investitorima zainteresiranim za obnovu i korištenje ljetnikovaca prema prethodno izrađenoj dokumentaciji i zadanim uvjetima."
Povodom održane tribine Aleksandar Hajduka, direktor članice koncerna TRANSMADRID S.A. je 4. 7. 2012. na adresu DPUH i sve ostale relevantne adrese uputio pismo pojašnjenja u kojem smatra "da do DPUH-a nisu stigli nikakvi odgovori vezani za prirodu aktivnosti, svojstva i dosege studije, a očito niti vijesti o dugoročnim razgovorima, prezentacijama i savjetovanjima s Ministarstvom i Konzervatorskim odjelima u protekle tri godine." Naglašava da je temeljem tog dijaloga i prihvaćanja svih normativa i uzusa struke Španjolska Vlada mogla prihvatiti doniranje sredstava za izradu studije, čiji je korisnik grad Dubrovnik. U pismu se insistira na razjašnjavanju činjenice da su idejna rješenja na ljetnikovcima (pa i ljetnikovcu Gučetić) koja su se pojavila u medijima tek "skice za razmišljanje" a nipošto arhitektonska rješenja prema kojima će se intervenirati na objektu.
Tragom navedene izjave a osobito tvrdnje da su u protekle tri godine obavljeni "dugoročni razgovori, prezentacije i savjetovanja s Ministarstvom i Konzervatorskim odjelima" uputili smo Konzervatorskom Odjelu u Dubrovniku zahtjev za očitovanjem. Doznali smo da se Dubrovačka razvojna agencija s predstavnicima Transmadrid-a obratila KO Dubrovnik jedino sa zamolbom za ustupanjem dosad izrađene konzervatorske dokumentacije za palače u Ulici Braće Andrijića čemu je od strane KO Dubrovnik i udovoljeno. Zahtjev za očitovanjem na konkretne zamisli ili projekte vezano uz iskoristivost povijesnih kompleksa u hotelske svrhe nikad nije zaprimljen. Dopisom upućenim Dubrovačkoj razvojnoj agenciji u listopadu o. g. detaljno je obrazloženo da se pristup izradi Okvirnog plana za stvaranje hotelskog lanca putem obnove i adaptacije povijesnih zdanja "treba temeljiti isključivo na zaštiti i očuvanju svih izvornih kulturno-povijesnih vrijednosti uz najveće moguće poštivanje tradicije i funkcija prostora i sadržaja".
Bez obzira na to hoće li se namjere Summum Designe-a na kraju pokazati neozbiljnima ili će se suradnja nastaviti, ali ovaj put uz sudjelovanje stručnjaka, nastala situacija je bolno istaknula dvije opcije između kojih danas laviraju dubrovački ljetnikovci: tiho propadanje ili neadekvatna adaptacija.
