Anorganski materijali u restauriranju zidnih slika

Tehnologije namijenjene restauriranju zidnih slika periodično se mijenjaju, od opažanja o vosku iz godine 1956. do nano-tehnologije godine 2001. izmijenilo ih se nekoliko, pri tom su neke najprije morale otklanjati štetu uzrokovanu primjenom prethodne. Iz toga bi se moglo zaključiti da čovjek, nastojeći zaštititi i očuvati umjetničko djelo, svojim postupcima tom djelu može više naštetiti negoli prirodni okoliš. Tema je to koju bi trebalo itekako ozbiljno razmotriti analizirajući i uspoređujući prirodne procese koji pridonose oštećivanju umjetničkih djela s oštećenjima koje uzrokuje čovjek, napose tijekom restauratorskog procesa.

Prije šezdesetak godina Daniel Varney Thompson (1902. – 1980.) za svoju je generaciju napisao da se pomamila „za voštenjem fresaka i slika izvedenih tutkalom“2. Hoće li za današnju generaciju jednom netko napisati da se u restauriranju zidnih slika pomamila za nano-tehnologijom? Izumitelji i promotori te, sve prisutnije nove tehnologije u posljednjem su desetljeću objavili mnoštvo članaka kojima su nastojali dokazati njezinu učinkovitost, o čemu su i hrvatski restauratori iz prve ruke dobili informacije od talijanskih i slovenskih kolega tijekom radionice održane u svibnju 2013. godine Ludbregu.3

No, između voska i nano-vapna međufazu u restauratorskoj tehnologiji činili su sintetički proizvedeni materijali i anorganski materijali. Među poznatijim sintetički proizvedenim materijalima bio je i polivinil acetat (PVA), odnosno njegova vodena disperzija industrijskog naziva Vinavil.4 Za polivinil acetat Laura i Paolo Mora te Pual Philippot još su godine 1977. naveli da je „with good ageing charateristics“, a Vinavil i Primal AC33 (akrilnu emulziju) preporučili su za učvršćivanje adhezije na mjestima na kojima nije potrebna dublja penetracija, ali i kao dodatak kalcijevu kazeinatu pri prijenosu zidnih slika.5 Dvadeset šest godina poslije odstranjivanje vinilnih i akrilnih polimera proglašeno je jednim „od glavnih problema povezanih s restauriranjem zidnih slika.“6 U svojem ludbreškom izlaganju Emiliano Carreti na dvama je primjerima pokazao uklanjanje Vinavila s fresaka s pomoću mikroemulzija temeljenih na nano-tehnologiji.7

S obzirom na to da dosad objavljeni članci o uporabi nano-čestica u konzerviranju zidnih slika ukazuju samo na prednosti te tehnološke inovacije, bez ikakvih naznaka o njezinim mogućim nedostacima i njihovim posljedicama, ovim se tekstom nastoji podsjetiti da nam je znanost u sprezi s industrijom i prije glasno nudila obećavajuća rješenja, koja su potom u tišini nestajala.

U restauratorskoj je praksi svako mišljenje u najvećoj mjeri subjektivno,8 pa tako i u ovome članku iznesena propitivanja o anorganskim materijalima i nano-tehnologiji. Naposljetku, utjecaj nano-tehnologije na okoliš nije nimalo bezazlen i s pravom ga se propituje,9 a pogotovo kad je riječ o ponašanju nano-čestica u ljudskom organizmu,10 pa zašto onda ne propitivati tu obećanu tehnologiju u bezazlenom području ljudskog djelovanja kao što je restauratorska struka?

Reverzibilnost ili kompatibilnost?

Temeljeći svoja razmatranja na The Murray Pease Report and the AIC code of ethics, Richard D. Smith godine 1988. definirao je reverzibilnost kao:

1. Vraćanje predmeta u stanje neposredno prije zahvata.
2. Izbjegavanje upotrebe materijala toliko neukrotivog da bi njegovo buduće uklanjanje ugrozilo predmet.
3. Odabiranje postupaka čija korist preteže nad štetom koju uzrokuje.12

Jedanaest godina poslije (1999.) u Londonu je održana međunarodna konferencija s temom: Reversibility-Does It Exist? na kojoj je reverzibilnost razmatrana s teorijskoga i tehničkoga gledišta. Iznesena su mnoga zanimljiva opažanja i zaključci o reverzibilnosti, među kojima i sljedeća konstatacija: reversibility is Utopia.13

U svibnju 2003. ICOMOS je dovršio i uredio dokument pod nazivom: ICOMOS-ova načela očuvanja i konzerviranja-restauriranja zidnih slika.14 U tom se dokumentu mišljenje o tehnološkoj reverzibilnosti tek naslućuje: Ireverzibilne kemijske i fizikalne transformacije treba zadržati ako je njihovo odstranjivanje štetno.15 Jednako tako se ni estetska reverzibilnost kao pojam izrijekom ne spominje, ali se naslućuje u formulaciji: Svi se dodatci trebaju lako odstraniti.16

Dva mjeseca nakon donošenja spomenutih ICOMOS-ovih načela, u Veneciji je održan Međunarodni kongres o znanosti i kulturnim dobrima, kojemu je također tema bila reverzibilnost u restauriranju.17 Iz niza izlaganja na tom skupu moglo bi se zaključiti da tehnološka reverzibilnost najvećim dijelom egzistira samo u teoriji. „Restauratorska praksa ne odbija načela, ali ih teško primjenjuje; to se događa i zato što praksa odbija društveni nadzor, pa zato u praksi nastojimo djelotvorno ograničiti garancije.“ Tomu treba dodati i onodobno razmišljanje o ulozi kemije u zaštiti kulturnog nasljeđa: „Kao znanost transformacije kemija je proizvod rastućeg pozitivizma u modernome zapadnome društvu i jamac je primjene koncepta reverzibilnosti u zaštiti kulturnog nasljeđa. Kemija, ali ne i kemikalije.“18

„Znamo da reverzibilnost ne postoji. Zato prednost treba dati metodama temeljenima na materijalima kompatibilnima s umjetničkim djelom, kako bi se izvorna svojstva materijala što manje mijenjala. Konzerviranje i restauriranje kulturnog nasljeđa treba biti 'kompatibilno koliko god je to moguće' sastojeći se od kemijskih proizvoda analognih ili vrlo sličnih izvornima (istih fizikalno-kemijskih obilježja)."19 Iz razmišljanja o kompatibilnosti razvile su se kemijske metode restauriranja zidnih slika anorganskim materijalima, koje su naposljetku i dovele do nano-vapna. No, čini se da upravo primjer nano-vapna potvrđuje citiranu opasku o kemiji i kemikalijama. „Kompatibilan“ kemijski postupak doveo je do kemikalije, sintetiziranoga kalcijeva hidroksida, nazvanog nano-vapnom.

Sintetizirani anorganski materijali u restauriranju zidnih slika – rješenje restauratorskih problema ili novi problemi za rješavanje?

Jedna od najranijih metoda konzerviranja zidnih slika za koju se može reći da je kompatibilna s izvornikom jest primjena vapnene vode. Ta anorganska metoda konsolidacije žbuke koju još 1977. spominju Laura i Paolo Mora i Paul Phillippot,21 bila je široko rasprostranjena u Hrvatskoj i dugo se primjenjivala, a katkad se primjenjuje još i danas. Bistrom vapnenom vodom koja se dobivala u vodi otopljenim gašenim vapnom, (kalcijev hidroksid Ca(OH)₂), prskale su se zidne slike na kojima je pigmentima i/ili žbuci bila oslabjela kohezija.22 Zbog težnje da površinski postupak bude što bliži kemijskom sastavu podloge, uporaba vapnene vode u teoriji je izgledala gotovo idealnom, no u praksi se pokazala teško izvedivom. Kad je zasićena na 20°C, litra bistre vapnene vode sadržava 1,7 g kalcijeva hidroksida i jako je lužnata (približno pH 9).23 U reakciji kalcijeva hidroksida s ugljikovim dioksidom iz zraka nastaje kalcijev karbonat: Ca(OH)₂ + CO₂ → CaCO₃ + H₂O. Iz 1,7 g kalcijeva hidroksida nastaje oko 2,3 g kalcijeva karbonata.

Nije mi poznato jesu li u Hrvatskoj za učvršćivanje kohezije pigmenata primjenjivane i druge dvije metode temeljene na vapnenoj vodi, koje također spominju More i Philippot: otopina kalcijeva karbonata (CaCO₃) i otopina kalcijeva bikarbonata (CaCO₃ · H₂CO₃).24 No, bez obzira na odabir neke od navedenih triju anorganskih metoda, kalcijev karbonat kao konačni produkt njihove primjene nije vezivo, nego je prije punilo koje nudi određene mogućnosti vezivanja među kristalima. Iako su More i Philippot pretpostavili kako je moguće da će u intonacu djelovati kao sredstvo napetosti, što bi kao produkt konverzije u kalcijev karbonat moglo kao posljedicu imati ekspanzivno povećanje proporcija,25 sudeći prema novijim istraživanjima, čini se da to ipak nije tako.26

Nakon katastrofalne poplave u Firenci godine 1966. u kojoj su nemjerljivu štetu pretrpjele i brojne zidne slike Enzo Ferroni i Dino Dini razvili su tehnologiju uklanjanja posljedica sulfatizacije na zidnim slikama s pomoću anorganskih materijala (amonijev karbonat i barijev hidroksid).27 No, iako je riječ o metodi koja pravilnom primjenom uspješno uklanja posljedice sulfatizacije, ni ona nije posve benigna.

Do sulfatizacije28 na zidnim slikama uglavnom dolazi zbog spore transformacije kalcijeva karbonata CaCO₃, u kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄ · 2H₂O) kombiniranim djelovanjem sumpornog dioksida (SO₂) i kisika (O2). Ferroni-Dinijeva metoda sastoji se od dvaju koraka: aplikacije zasićene otopine amonijeva karbonata, (NH₄)₂CO₃ i postupka s otopinom barijeva hidroksida, Ba(OH)₂.

Tijekom primjene prvog koraka kalcijev sulfat, koji na površini freske formira patinu ili mjehuriće, transformira se u kalcijev karbonat, pri čemu se formira vodotopljivi amonijev sulfat (NH₄)₂SO₄. Kako bi se odstranio topivi amonijev sulfat slika se opere vodom, nakon čega se u drugom koraku pristupa njezinu ponovnom učvršćivanju. Ono se treba provesti jer je kalcijev karbonat nastao tijekom prvog koraka – praškast, te zato što pri konverziji kalcijeva sulfata u kalcijev karbonat nastaju kontrakcije volumena pri čemu nastaju šupljine, što pak rezultira većom poroznošću intonaca i slabljenjem njegove kohezije i gustoće.

Drugim se korakom Ferroni-Dinijeve metode na fresku aplicira celulozna pulpa s otopinom barijeva hidroksida, Ba(OH)₂. Učinak je te aplikacije dvostruk: njome se odstranjuje višak amonijeva sulfata (NH₄)₂SO₄ i snažno konsolidira freska. Amonijev sulfat transformira se u inertni i vrlo netopljivi barijev sulfat (BaSO₄), čiji kristali djelomice popune prazan prostor nastao pretvaranjem kalcijeva sulfata u kalcijev karbonat, a nepostojan amonijak i voda ishlape. Metoda barijevim hidroksidom konsolidacijski efekt duguje dvjema različitim kemijskim reakcijama. U prvoj je višak barijeva hidroksida upijen u zidu podvrgnut karbonatizaciji, pri čemu kristali barijeva karbonata (BaCO₃) u praznim točkama nastalima preobraćanjem kalcijeva sulfata CaSO₄ · 2H₂O u kalcijev karbonat (CaCO₃) djeluje kao „punilo“ i na taj način ponovno uspostavljaju koheziju. U drugoj reakciji postupak s barijevim hidroksidom preobraća nevežući kalcijev karbonat u novi i „svježi“ kalcijev hidroksid (gašeno vapno): Ba(OH)₂ + CaCO₃ → Ca(OH)₂ + BaCO₃. Izvorno je vezivo formirano in situ i time je započeo spori proces – karbonatizacije – kojim se tjednima i mjesecima sporo ojačava kohezija slike.29

Iz navedenog opisa Ferroni-Dinijeve metode s amonijevim karbonatom i barijevim hidroksidom, vidljivo je da se u izvornom intonacu i slikanom sloju, formiraju dva nova kemijska spoja: inertni i vrlo netopljivi barijev sulfat BaSO₄ i barijev karbonat BaCO₃. Osim njih, posljednjom je kemijskom reakcijom in situ sintetiziran kalcijev hidroksid, Ca(OH)₂. Za cijeli se taj kemijski postupak pretpostavlja da u površini slike uzrokuje promjenu izvorne strukture materijala, iako ona nije vidljiva.30

Metoda učvršćivanja oslabljene kohezije pigmenata i/ili žbuke bistrom vapnenom vodom potkraj devedesetih unaprijeđena je otapanjem gašenoga vapna Ca(OH)₂ u alkoholu 1-propanol (0,5 g/100 cc).31 Daljnji razvoj te metode doveo je kemičare do nano-vapna (korištenjem ultrazvuka u komori pri određenim uvjetima). No, za dobivanje nano-vapna nije se rabilo gašeno vapno, nego su nano-čestice kalcijeva hidroksida dobivene sintetički32: dvostrukom reakcijom natrijeva hidroksida (NaOH)33 i kalcijeva klorida (CaCl₂)34 → Ca(OH)₂ (kalcijev hidroksid) + NaCl (natrijev klorid).35 Nano-vapno je kalcijev hidroksid u kojemu su kristali portlandita između 50 i 250 nanometra (nanometar je 1 000 000 000 dio metra).36

Uspješnost nano-čestica vapna pri karbonatizaciji kalcijeva hidroksida (portlandita) u kalcijev karbonat (kalcit) u velikoj mjeri ovisi o visini relativne vlage (% RH), na što upućuju laboratorijska istraživanja provedena godine 2011.37 Prema tim se istraživanjima početna veličina čestica portlandita povećava s relativnom vlagom (RH) vjerojatno zato što veća vlaga dovodi do duže hidratacije i sukladno tomu do kristala većih dimenzija. U konačnici veličine čestica portlandita na 53% i na 75% RH jako su slične, ali su još uvijek manje negoli na 90% RH. Kristali kalcita veći su na 75% RH negoli na 53% RH, vjerojatno zbog ranije dovršenoga procesa na 53% RH kad su maksimalne vrijednosti dosegnute nakon 400 minuta, dok na 75% RH proces njihova rasta još traje. Iz navedenog se može zaključiti da je uspješnost procesa pretvaranja portlandita u kalcit veća ako se odigrava pri RH-u koji je između 50% i 65%.

Iznimno je važno dakle procijeniti jesu li obilježja nano-vapna kompatibilna s petrološkim, dijagenetičkim i geokemijskim i/ili mineraloškim obilježjima, ili sa stanjem lokalnog okoliša u kojem se kane primijeniti, te pridonose li tom procesu i njegovoj efikasnosti.38 Poput svih proizvoda koji se rabe u konsolidaciji, tako su i ti proizvodi temeljeni na nano-česticama različite osjetljivosti na vanjske i nutarnje čimbenike koji utječu na njihovu stabilnost, a u određenom trenutku mogu i promijeniti svoja specifična svojstva. To je zato što su isti čimbenici koji utječu na površinu kamena, poput relativne vlage, vrijeme izlaganja i temperaturne promjene, neki od onih koji mogu u kraćem ili dužem razdoblju utjecati na njihovu učinkovitost i djelovanje.

Razlike u procesu karbonatizacije u nano-česticama udružene su s nekoliko čimbenika među kojima su kao ubrzivači procesa CO₂ u okolišu i voda (u tekućemu stanju ili kao para), oni stvaraju razlike u početnom stupnju kristalizacije i rastu različitih polimorfnih oblika kalcijeva karbonata. Takvo ponašanje utječe na ponovno djelovanje minerala, njihov kristalinitet, poroznost i petrofizikalna svojstva kamene površine na koju su nano-čestice bile nanesene.39

Osim Italije nano-tehnologija je našla proizvođača i u Njemačkoj. U Italiji proizvod dolazi pod imenom Nanorestore,40 a u Njemačkoj kao CaLoSil.41 Talijanski proizvođač za svoj proizvod navodi da je kompatibilan konsolidant namijenjen za učvršćivanje fresaka i materijala od kamena koji se temelje na karbonatnoj matrici. Njemački proizvođač nudi u kutiji četiri proizvoda koji su pogodni za konsolidaciju površina zidnih slika i fresaka koje se praškasto osipaju. Talijanski proizvođač nano-čestice Ca(OH)₂ (kalcijeva hidroksida) raspršuje u 2-propanolu (C₃CHOHCH₃), a pokusi s njemačkim proizvodom obavljani su u etanolu (CH₃CH₂OH), u acetonu (CH₃ · CO · CH₃) i etanolu (60:40), te u n-propanolu.42

Nije isključeno da je ista tehnologija dobivanja kalcijeva hidroksida (portlandita), NaOH + CaCl₂ → Ca(OH)₂ + NaCl, primjenjivana i u proizvodnji PLM linije proizvoda namijenjenih restauriranju zidnih slika i mozaika.43 Analizom smjese namijenjene injiciranju (PLM-A) u tom je proizvodu utvrđen znatan postotak portlandita (22%, ±4%), koji je među utvrđenim elementima ujedno i jedino vezivo.44

U nekoliko stoljeća staroj zidnoj slici izvorni kalcijev hidroksid (portlandit) odavno je pretvoren u kalcijev karbonat (kalcit). Od dodavanja sintetiziranoga kalcijeva hidroksida, za koji zapravo ne znamo kako će se ponašati nakon nekoliko desetljeća, do njegove potpune pretvorbe u kalcijev karbonat proći će mnogo vremena. Hoće li i do koje će mjere sintetizirani kalcijev hidroksid naposljetku srasti s izvornim kalcijevim karbonatom ili će kao punilo samo popuniti prazan nano-prostor u porama žbuke ili pigmentnoga sloja, pitanje je na koje, bar zasad, ne znamo pouzdan odgovor. Poroznost ma koje ona veličine bila još je jedan od elemenata autentičnosti materijala. Vapnena žbuka putem svojih pora „diše“, ona upija i ispušta relativnu vlagu iz zraka. Što se može dogoditi kad se nano-čestice sintetiziranoga kalcijeva hidroksida pretvore u kalcijev karbonat i popune nano-prostor u njezinim porama? Hoće li ispunjavanjem pora nano-česticama sintetiziranog kalcijeva hidroksida „disanje“ žbuke biti otežano?

Ne bi li ipak trebalo smanjiti brzinu primjene nano-tehnologije na višestoljetnu spomeničku baštinu, bar dok se kroz duže razdoblje, ako treba i par desetljeća, ne utvrde njezini stvarni dosezi i moguće neželjene posljedice? Kako moguće posljedice vezane uz samo djelo, tako i one neposredno vezane uz njezin okoliš, restauratore koji rukuju s nano-česticama i ljude koji u njemu borave.

Na kraju razmatranja o anorganskim materijalima u restauriranju zidnih slika valja upozoriti na detalj koji nije nimalo zanemariv. Tehnologija zidnoga slikarstva stoljećima je, osim na anorganskima, počivala i na organskim materijalima: od slame, iverja i konjske dlake u žbuci, do žumanjaka, tutkala i kazeina kao veziva pigmenata itd. Konsolidiranje zidnih slika anorganskim materijalima svoje opravdanje napose ima u Kalkfrescomalerei-u ili u Kalkseccomalerei-u, premda ni to slikarstvo nije u cijelosti izuzeto od organskih dodataka.

Materijali koji su se stoljećima i tisućljećima rabili u zidnome slikarstvu u skladu su s prirodom koja nas okružuje. Zidna je slika materijalni i duhovni svijet, mikrokozmos sazdan od organskih i anorganskih materijala, a slikar, vođen Demiurgovom rukom, kreator je toga specifičnog mikrokozmosa. Ondje gdje su organski izvorni materijali na zidnoj slici, u restauratorskim bi ih zahvatima bilo posve neopravdano i neprimjereno izostaviti. Uporabom samo anorganskih materijala, koje znanost danas nerijetko uzdiže kao što je nekoć uzdizala i sintetičke materijale, bila bi neoprostiva pogreška, negiranje cjelokupnosti materijalne izvornosti zidne slike.

Stoga uporaba sintetiziranih anorganskih materijala dobivenih kemijskim postupcima, unatoč trenutačnim zadovoljavajućim rezultatima, ipak nalaže određeni oprez, ali i duboko propitivanje opravdanosti takvih postupaka. Jer, ne samo da se time nepovratno mijenja tvarna struktura izvornika, time se gubi i njegova autentičnost.45 Jesu li sintetiziranjem proizvedene čestice nano-vapna možda nepotreban korak previše, korak koji ih udaljuje od autentičnosti s trenutačno nepredvidivim mogućim budućim posljedicama?

Zeleno restauriranje ili što nakon restauriranja kompatibilnim materijalima?

Razvoj tehnologije temeljene na anorganskim materijalima: „kemijskim proizvodima analognima ili vrlo sličnima izvornima (i istih fizikalno-kemijskih obilježja)“ i „kompatibilnima koliko god je to moguće“ s izvornikom,47 najvećim dijelom počiva na teoriji znanstvenog restauriranja (scientific conservation).48 U praksi znanstveno restauriranje provodi tri temeljna zadatka:

1. Preciznim određivanjem kakav je bio u danome trenutku, znanost određuje kakav bi restaurirani predmet trebao biti.
2. Ona određuje koja su najučinkovitija restauratorska tehnika i materijali.
3. Ona nadzire razvoj danih restauratorskih postupaka.49

Znanstveni se postupci trebaju primjenjivati kad se zahtijeva znanstveno potvrđena informacija, ali konačna odluka i kriterij po kojem će se odrediti restauratorski postupci uvijek će biti proizvod određene subjektivne volje:50 na taj su način restauriranje ili održavanje jednostavno samo još jedna intervencija u životu umjetničkih djela.51 Imajući to na umu i na nano-vapno, kao posljednji restauratorski „hit“ temeljen na znanstvenom restauriranju, valja gledati kao na još jedan materijal koji, zasigurno, nije reverzibilan, ali je donekle kompatibilan s izvornikom – zidnom slikom. Što se naime dublje unosimo u izvorni materijal popunjavajući njegove pore – čestice gašenoga vapna Ca(OH)₂ u alkoholu 1-propanol mjerile su se u mikrometrima (µm, 10^-6), a one sintetiziranog nano-vapna u nanometrima (nm, 10^-9) – ne znači samo da mu time nadoknađujemo izgubljena svojstva nego mijenjamo i njegovu izvornu strukturu, njegovu autentičnost. Nekritička primjena "novih" konsolidanata pa tako i nano-vapna nije stoga nimalo bezazlena.

Povratak u restauratorskome procesu na tradicionalne materijale koji tvore izvornu strukturu zidne slike – što ohrabruje i spomenuti dokument ICOMOS-a iz godine 2003.52 – mogao bi biti sljedeći korak, zeleni korak kojim bi se spirala eksperimentiranja u proteklih pola stoljeća dovela neposredno iznad polazne točke. Naravno, pod pretpostavkom da se napredovalo. Primarna uloga znanosti u restauratorskome procesu i dalje treba davati precizne dijagnoze: kako one vezane uz utvrđivanje izvorne tehnologije, tako i one uz utvrđivanje uzroka zatečenih oštećenja, ali ne bi smjela nametati tehnološka rješenja promicanjem industrijskih proizvoda u čijem je kreiranju sama sudjelovala. Zajedno sa znanstvenicima, odgovornost bi na sebe trebali preuzeti restauratori, i to odabirom znanstvenim analizama utvrđenih tradicionalnih materijala i njihovim usklađivanjem s odgovarajućim restauratorskim postupcima – izbjegavajući pri tom poznate nedostatke organskih materijala, ponajviše uzrokovane primjenom u neodgovarajućim uvjetima i na neodgovarajući način.

Pojedini industrijski proizvodi namijenjeni restauriranju dosad nisu opravdali očekivanja primjenom na zidnim slikama. Unificiranje restauratorskih postupaka uporabom istih industrijskih proizvoda u raskoraku je s tehnološkim vrijednostima i autentičnošću izvornika. Naime, ne smije se zaboraviti da su mnoga djela zidnoga slikarstva unikatne tehnološke i estetske vrijednosti do nas doprla, premda i znatnije oštećena, zahvaljujući upravo tradicionalnoj tehnologiji.

Uz zadržavanje pozitivnih postignuća uporabe anorganskih materijala, poput, primjerice, otopine gašenoga vapna u alkoholu – Ca(OH)₂ u alkoholu 1-propanol (0,5g/100cc) – povratak tradicionalnoj tehnologiji velik je izazov restauratorskoj struci. Tim zelenim povratkom restauratori bi na sebe preuzeli aktivnu ulogu u održavanju i njegovanju tradicionalne tehnologije slikanja, ali i restauriranja zidnih slika. Tradicija koja je gotovo posve nestala u mnoštvu industrijski proizvedenih sintetičkih materijala, među kojima posebno mjesto zauzimaju materijali kojima su u proteklim dvama desetljećima u Hrvatskoj nemilice restaurirane zidne slike.

Treba istaknuti da su, usporedo s razvojem industrijske proizvodnje materijala za restauriranje, u proteklih nekoliko desetljeća objavljeni brojni radovi o izvornim slikarskim tehnologijama koje obuhvaćaju razdoblje od antike do prošloga stoljeća. Proučavanjem tih tehnologija i znanstvenim utvrđivanjem izvorne tehnologije primijenjene na nekoj zidnoj slici, te utvrđivanjem uzroka njezina dosadašnjeg propadanja, primjena tradicionalne tehnologije restauratorima nudi mogućnost da joj se još više približe i bolje upoznaju, njegujući njezine vrijednosti i ne dopuštajući da one padnu u zaborav.