Izvješćuje Jelena Zagora, magistra konzervacije-restauracije, asistentica na studiju konzervacije-restauracije likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu
Crkva sv. Roka na Sutisci u Docu Donjem. Snimila Lana Kekez
Tragom nedavnog predavanja Jurice Matijevića, uz njegovo stručno vodstvo i objašnjenja konzervatorica Zrinke Radunić i Ivane Svedružić Šeparović obišli smo nekoliko crkvica, građevina i lokaliteta na području Gornjih Poljica. U Docu Donjem razgledali smo crkvu sv. Roka i kuću Bilić na Sutisci, crkvu sv. Luke na Osoju i crkvu sv. Martina u donjodolačkom polju. U mjestu Putišići zastali smo kod crkve Svih Svetih, a u Srijanama smo posjetili crkvu sv. Ante na Končulu i turske bunare u neposrednoj blizini. Osim crkve sv. Ante iz druge polovice 17. stoljeća, sve su crkvice (prvotno) izgrađene sredinom 18. stoljeća, kao i kuća Bilić koja se obnavlja pod konzervatorskim nadzorom Zrinke Radunić.
Unutrašnjost crkvice sv. Roka. Snimila Lana Kekez
Crkvica sv. Roka, prva na našoj ruti, nalazi se na brdu s kojeg puca pogled na dolačko polje, klisure i padine Mosora. Okružena hrastovom šumom i prekrivena lišajevima kao i kamen na kojem je sagrađena, potpuno je srasla s krajolikom. Izvorna drvena vrata uvode u skromni, ali čudesni interijer s rijetko sačuvanim sklopom izvornog namještaja, umjetnina, opreme i elemenata prikupljenih kroz nekoliko stoljeća povijesti korištenja, sada vraćenih u uporabu. Stare školske klupe u lađi crkve dočaravaju praktični lokalni mentalitet: spojevi elemenata različite starosti, porijekla i namjene, kao i neočekivane kombinacije starog i novog odraz su kontinuiteta življenja, susreću se na svakom koraku i karakteristično su obilježje naselja i cijelog kraja.
Otvor pčelinje košnice ugrađene u zid kuće Bilić u Docu Donjem. Snimio Mladen Čulić
Ormar za crkveno ruho, posuđe i knjige iz crkve sv. Roka. Snimio Mladen Čulić
Crkva je osobito dojmljiv primjer očuvanosti i harmoničnog suživota objekta u krajoliku, kao i elemenata interijera, što nije čest slučaj i zapravo je iznimka u poljičkom kraju. Koliko god i sama pronalazim romantike u raznolikim, više ili manje uspješnim improvizacijama, utilitarnim rješenjima, dobronamjernim nestručnim popravcima i obnovama, u tim se procesima događa i nepovratni gubitak sadržaja.
Crkva sv. Luke na Osoju. Snimila Lana Kekez
U kontekstu brisanja povijesnih tragova, moglo bi se reći da je crkva sv. Luke na Osoju na drugom kraju spektra. Crkva je na mjestu stare ponovno izgrađena 1925. godine u imitaciji baroknog stila; premda je kao objekt uklopljena u krajolik, interijer obnovljen 2007. godine sadrži svega nekoliko izvornih elemenata.
Vrlo je zanimljiva povijest barokne crkve sv. Martina, srušene krajem 19. stoljeća – njeno svetište pretvoreno je u mrtvačnicu, a na mjestu lađe danas je groblje. Monumentalni zvonik sagrađen je 1882., a 1898. godine i nova crkva sv. Martina. Sačuvano je nešto povijesnog inventara, no puno je izgubljeno ili rasuto po drugim lokalitetima.
Unutrašnjost crkve sv. Ante. Snimio Mladen Čulić
U crkvi sv. Ante na Končulu, istaknutoj lokaciji s pogledom na polje i Mosor, brižno održavanje mještana stvorilo je topao i ugodan, gotovo domaći ugođaj, premda je autentičnost unutrašnjosti narušena – novo pjevalište i ispovjedaonica izrađeni su kao svojevrsna interpretacija stila starih, koji nisu sačuvani.
Krovovi sklopa kuća obitelji Bilić u Docu Donjem. Snimila Jelena Zagora
Malobrojno preostalo stanovništvo u Poljicima pokušava olakšati i osuvremeniti nimalo lak seoski način života, s osobitim žarom doprinoseći obnovi crkava koje su njihovi preci gradili, štovali i čuvali kroz povijest. Baština bez očite umjetničke vrijednosti često se ne prepoznaje kao nešto vrijedno čuvanja, premda upravo taj naizgled nevrijedan sloj baštine u crkvama najizravnije prenosi povijest, svjedoči o protoku vremena, kontinuitetu života i svojevrsna je „patina” tih prostora.
Jurica Matijević. Snimila Lana Kekez
Kako je Jurica Matijević istaknuo u najavi svog predavanja, te crkvice možemo promatrati kao vremenske kapsule prostora i ljudi gdje su nastale. Njihova cjelokupnost – arhitektura, okruženje, umjetnine i najbanalniji upotrebni predmeti – nose podatke, stoga oduzimanje bilo kojeg elementa smanjuje broj podataka koje one prenose kroz vrijeme. Očuvanje takvih cjelina postavlja velike zahtjeve pred sve koji su uključeni u brigu o tim spomenicima i donose odluke vezane za čitanje elemenata i njihovu valorizaciju.
