Piše Goran Nikšić, diplomirani inženjer arhitekture, voditelj Odsjeka za staru gradsku jezgru, Grad Split.
Kroz pregled zahvata na najvažnijim građevinama Dioklecijanove palače koje sam vodio u posljednjih dvadeset godina pokušat ću prikazati stavove i načela koje provodim u svojoj konzervatorskoj praksi.
Snimio Živko Bačić.
Konzervatorski rad vidim prvenstveno kao proces permanentnog učenja. Punokrvni konzervator je istraživač. Sudionici različitih struka u procesu obnove treba da uče jedni od drugih, ali i od same baštine. Najbolje se uči snimajući i crtajući. Dokumentacija je ujedno i interpretacija. Analiza građevine treba biti kreativna. Bez dubinskog razumijevanja spomenika nema kvalitetne konzervacije!
Zbog složenosti problema kojima se bavi konzervacija, struke se preklapaju, a svi sudionici treba da razumiju principe i ciljeve arhitektonske konzervacije.
Svaki zahvat je novi izazov. Postoje načela i principi, ali nema gotovih recepata. Rutinski zahvati mogu biti pogubni po baštinu.
Snimio Tonko Bartulović.
Arhitekt konzervator je „specijalist opće prakse” – treba dobro poznavati sva razdoblja arhitekture i suvremenu graditeljsku praksu, tehnologiju građenja i patologiju materijala i konstrukcija. Mora znati prepoznati i sačuvati umjetničku i povijesnu vrijednost građevine pridržavajući se suvremenih konzervatorskih principa, ali tako da se zadovolje današnji zahtjevi korištenja.
Arhitekt kome je povjeren popravak povijesne građevine ne bi trebao nastojati da na njoj ostavi svoj pečat, niti da ju prisilno podređuje suvremenim građevinskim standardima i izvođačkoj praksi. Najveća pohvala koja se može dati arhitektu je da građevina poslije popravka ne izgleda bitno drukčije nego prije radova.
Crtež Peristila Charlesa Louisa Clérisseaua.
Razumijevanje Dioklecijanove palače bilo je (a velikim dijelom još uvijek jest) pod jakim utjecajem mitske, idealizirane slike koja se stvarala stoljećima. Najznačajniji istraživači koji su stvarali tu sliku su: Robert Adam, George Niemann, Ernest Hébrard i Jacques Zeiller, Frane Bulić i Ljubo Karaman, Cvito Fisković, Jerko i Tomislav Marasović.
Palača je ušla i u preglede svjetske povijesti arhitekture. Primjer: Christian Norberg-Schulz (Meaning in Western Architecture, New York, 1974.), koji naglašava simboliku i kozmički poredak u Palači. Sličan trend postoji i u domaćoj literaturi (Mladen Pejaković, Dioklecijanova palača sunca, Zagreb 2005.) i umjetničkoj praksi inspiriranoj Palačom.
U međuvremenu se akumuliralo znanje i mnoštvo podataka koji su u kontradikciji s takvom idealiziranom slikom. To se odnosi na rezultate arheoloških istraživanja u posljednjih nekoliko desetljeća (sjeverna polovica Palače, podrumi, Riva), ali i na brojne primjere nedovršenosti, nesavršenosti i pogrešaka u projektu i u izvođenju. Još je Robert Adam istaknuo da je Palača samo prividno fortifikacija.
Temeljitu redefiniciju značenja Dioklecijanove palače dao je Joško Belamarić koji je prepoznao da je njezina izvorna namjena bila radionica tkanina prilagođena za boravak umirovljenog cara.
Kavana „Al Tempio” unutar istočne kolonade Peristila, prije 1876. Fografija iz fotodokumentacije Konzervatorskog odjela Split.
Pogrešna definicija Dioklecijanove palače i kriva interpretacija njezinih vrijednosti dovele su do teških oštećenja splitske graditeljske baštine. Od 19. stoljeća pa sve do nedavno purifikacijama i izolacijama težilo se „izvornosti” antičke građevine.
Nasuprot tome, treba insistirati na valorizaciji, koja je prečesto zanemarena u konzervatorskoj praksi. To znači prepoznavanje i unapređenje pravih vrijednosti baštine, konteksta i autentičnosti.
Dioklecijanova palača još čeka da doživi revalorizaciju kao kompleksan, višeslojan, nesavršen spomenik. (Do sada su sve pretpostavke o savršenosti, pravilnosti i simetriji vodile u pogrešnom smjeru i dovele u slijepu ulicu.) U skladu s tim, i konzervatorski problemi u Palači su višeslojniji i kompleksniji nego je to uobičajeno.
Radovi na obnovi krovišta Jupiterova hrama. Snimio Goran Nikšić.
Konzervatorsko-restauratorski zahvati na najznačajnijim građevinama Dioklecijanove palače služe kao primjeri dobre prakse u kontekstu obnove splitske povijesne jezgre, ali i šire od toga.
Donosim sažeti pregled radova kojima sam rukovodio u Mauzoleju (katedrali sv. Duje), Jupiterovu hramu (krstionici sv. Ivana), Peristilu, Vestibulu i Zlatnim vratima. Pri tome sam imao dvojnu ulogu – arhitekta konzervatora, a u posljednjih deset godina i predstavnika investitora (Grad Split, Odsjek za staru gradsku jezgru).
U sklopu tih radova uvijek sam koristio prigodu da kroz analizu i istraživanje razumijem građevine i njihove probleme, te postupno slagao mozaik koji je na kraju dao cjelovitu sliku arhitekture Dioklecijanove palače u novome ključu, oslanjajući se na Belamarićevo tumačenje. Pri tome se ističe važnost akvedukta, distribucije vode i sustava odvodnje u sjevernom dijelu Palače, što je sve bitno odredilo izbor lokacije i vanjski izgled građevine.
Obnovljeno krovište Jupiterova hrama. Snimio Goran Nikšić.
Na primjerima obnove splitske povijesne jezgre može se sagledati velika raznolikost konzervatorskog posla. Rješavaju se raznoliki konzervatorski problemi – od konstruktivne sanacije, problema vlage, kristalizacije soli i površinskog propadanja materijala, čišćenja i konzervacije do interpretacije i prezentacije, ali i pitanja odnosa prema ranijim konzervatorskim zahvatima. Aktualiziraju se osnovna načela – konzervacija radije nego restauracija, princip minimalnog zahvata, upotreba tradicionalnih materijala i tehnika, ali i najsuvremenijih alata i postupaka, poput čišćenja laserom, 3D skeniranja, nedestruktivnih istraživačkih metoda. Posebno se izdvaja pažljivo proučavanje, „čitanje” i razumijevanje izvornog projekta i značenja, izvođenja i kasnije povijesti tih građevina, što sve može presudno utjecati na konzervatorske odluke i njihovu daljnju sudbinu. Na izabranim primjerima može se puno naučiti o načinu konzervatorskog razmišljanja kroz proteklih dvjestotinjak godina, s osobitim osvrtom na noviju praksu. Na konkretnim primjerima diskutira se o problemima koji se obično prešućuju ili površno obrađuju: autentičnost u različitim značenjima toga pojma, procesi starenja, tretman patine i nečistoće…
U širem smislu, kao prioriteti u konzervatorskoj praksi ističu se:
Obnovljena Zlatna vrata. Snimio Goran Nikšić.
Konzervacija ne smije biti pasivna i restriktivna, već kreativna na puno načina, uz duboko razumijevanje i poštovanje baštine.
Konzervacija znači upravljanje promjenama.
Neke od zabluda o arhitektonskoj baštini:
Postoji dobra i loša konzervacija, jednako kao i dobra i loša arhitektura.
Borba za aktivno mjesto konzervacije u društvu traži veći angažman konzervatora i restauratora. Baštinske vrijednosti i njihovo unapređenje mogu poslužiti kao povod za raspravu.
Treba se izboriti za bolju edukaciju konzervatora i svih koji se uključuju u obnovu kulturne baštine. Konzervacija i restauracija počiva na ljudima, na njihovim stručnim i moralnim kvalitetama. Konzervatorstvo i restauratorstvo nije posao, nego poziv.
