Piše Andrej Dokić, diplomirani konzervator-restaurator, ujedno autor svih fotografija
Mislim da je jako važno što češće sazivati i održavati događanja vezana za našu struku poput nedavnog kongresa Restauracija-konzervacija u Hrvatskoj, godišnje skupštine Hrvatskog restauratorskog društva i osnivačke skupštine Društva konzervatora Hrvatske.
Ne mogu pobjeći i ne priznati da svoj stav temeljim iz vlastitog životnog iskustva, "opterećen" činjenicom da ovakva događanja, odnosno zaključci i naravno eventualno njihovo prihvaćanje i usvajanje kroz zakonske odredbe i okvire izravno utječu na moje zaposlenike i mene.
Vrlo je važno priznati postojanje i razumjeti stanje konzervatorsko-restauratorske struke u privatnom sektoru. Sudjelovanjem na spomenutim skupovima, slušajući kolege iz raznih državnih i javnih ustanova o njihovom radu, problemima, mišljenjima i prijedlozima, dolazim do zaključka da su njihovo djelovanje i rad isto s čim se i ja susrećem svakodnevno u poslu. Međutim postoji nekoliko bitnih razlika koje nas čine toliko različitim u čemu vidim ljepotu svrhe svog životnog poziva.
Moja tvrtka sa četvero stalno zaposlenih, tri "stalna" vanjska i još nekoliko obrta s kojima dnevno surađujemo, su zapravo Ministarstvo kulture, financija, HRZ, konzervatorski odjeli, muzeji i galerije te ostale srodne institucije u malom! Razlika je u tome što se sve odluke vezane za struku, posao i poslovanje kod nas donose puno brže. Njihova ispravnost se vidi u vrlo kratkom vremenu i lako je provjerljiva pa imamo brze, točne i egzaktne podatke što je od toga ispravno a što ne i još bitnije, ono što nije ispravno mora se odmah riješiti. Govorim o vremenskom rasponu od nekolikom sati do najviše nekoliko dana. Naravno da to ovisi i o važnosti pitanja... Pogrešne odluke imaju za rezultat nesagledive posljedice, zatvaranje tvrtke, otkaze, odnosno najbolje rečeno, za krivi postupak odgovaramo imenom i prezimenom, dosadašnjom karijerom, odnosno svojom vlastitom imovinom! Imati tu svijest, a uspijevati preživjeti u svom poslu i struci, s obzirom na sve filtre kroz koje moramo proći prilikom poslovanja, stručne, pravne i ekonomske, u najmanju ruku zavrjeđuje da se čuju i naša mišljenja-stručna.
Savjest je ono što mislim, odnosno siguran sam da se ne prepoznaje kod nas privatnika. Savjest prema poslu, struci, zaposlenicima i sebi. Ovo govorim u svoje ime i ime zaposlenika moje tvrtke nakon 11 godina iskustva u konzervatorsko-restauratorskoj struci kao privatnik, čemu je prethodio petogodišnji studij restauriranja i konzerviranja umjetnina u Zagrebu, tri mjeseca privatne prakse u Washingtonu, SAD, 2 mjeseca privatne prakse u Sevastopolju na Krimu u Ukrajini i maturalni rad u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, prvi maturalni rad s temom konzervacije i restauracije uopće. Sve ovo spominjem samo kako bih si dao za pravo nešto reći s kontekstom, jer sam obzirom na zanimanje mojih roditelja u konzervatorsko-restauratorskoj struci od malih nogu.
Neka od ovih pitanja postavljaju, ali i odgovore daju spomenute državne i javne institucije. No naglašavam: samo dio čime ne namjeravam umanjiti njihovu važnost, već suprotno! I tu dolazimo do prve bitne razlike. Ove ustanove su spore, a pravila igre su postavljena tako da mi ovisimo o njihovoj dobroj volji, stručnosti koja bi se morala podrazumijevati, vremenu. Volio bi da je samo stručnost u pitanju, jer se to može vrlo brzo riješiti konzilijem neovisnih stručnjaka, ali opet takvo što za privatnika znači samo još jedna zatvorena vrata... Naravno da se ovo što sam spomenuo ne odnosi na sve javne djelatnike, ali u našem slučaju i manji dio preveden u stvarni život znači jedno radno mjesto manje.
Ono što možda najviše smeta je činjenica da u nekim javnim ustanovama u kulturi postoji uvjerenje da mi radimo samo za zaradu, osobni interes. Ali potrebno je dodati da smo se mi "zaredili" u našu struku, da dajemo sve od sebe, ne možemo si dozvoliti bolovanje, planirani godišnji odmor duži od 2 tjedna, radno vrijeme je 24 radna sata dnevno, ukratko da mi svoj posao živimo i osim što štitimo hrvatsku, samim tim i svjetsku kulturnu baštinu, pokušavamo pri tom zaposliti stručne, vrijedne i odgovorne ljude, širiti se u svakom smislu, plaćati sve poreze, isplaćivati plaće, biti konkurentni, uvijek dostupni i sve to bez prava na pogrešku.
Osjeti se da naša stručnost ima manju vrijednost na vagi koja važe u današnje vrijeme...
Opet s druge strane mi danas imamo otvorenu suradnju sa 9 konzervatorskih odjela, na desetke objekata, što financiranih od Ministarstva kulture, što privatnih osoba ili institucija. Surađujemo sa svim relevantnim institucijama vezanim za kulturu uopće i borimo se za priznavanje nas privatnika da budemo u istoj stručnoj zajednici jer si međusobno možemo pomoći. Potrebno je iskoristiti našu stručnost, prilagodljivost, inovativnost i možda najvažnije što možemo ponuditi, naše organizacijske sposobnosti!
Uz uvođenje malo reda u proračunska sredstva Ministarstva kulture RH koja se odnose na zaštitu spomeničke baštine, možemo doprinijeti novim zapošljavanjem, što je i europska intencija u smislu rasterećivanja državnih institucija. Ali tu nailazimo na problem samog rada. Naime novodiplomirani konzervatori-restauratori velikom većinom nisu spremni i nisu zamišljali da će morati toliko toga raditi i tako puno raditi. Tu se jasno vidi nepripremljenost i nespremnost jučer studenata, danas diplomanata na život u ovoj struci. Jer kako sam već gore spomenuo kod nas djelatnik-stručnjak mora stvarno zaraditi plaću i doprinose i biti svjestan toga... Takvih je jako malo.
S druge strane stručnjaci koji dolaze iz državnih i javnih institucija jako teško prihvaćaju promjenu, vjerujući su da samim iskustvom što ga imaju zaslužuju plaću, što u privatnom sektoru ne postoji!
Konkretno, želja mi je da nas se aktivno uključi u rad svih srodnih institucija, prilikom nadzora, kao vanjske promatrače, kako bi se najlakše i najbrže uravnotežile razlike u pristupima nekim konzervatorsko-restauratorskim problemima, kao što i mi uključujemo HRZ, što planiramo i na nekoliko objekata u 2013. godini. Da nas HRZ i MK zovu na stručne skupove, na razmjenu znanja, novih tehnologija, iskustava u tijeku rješavanja restauratorskih problema.
Sve o čemu pišem je iskreno i u najboljoj vjeri i nadi da je moguće težiti zajedničkom interesu ako se aktivira dovoljan broj stručnjaka iz svih polja naše struke i zaobiđu osobni interesi, sve kako bi se unaprijedila naša struka i uvelo reda u nju, jer se napokon bavi i svetim stvarima!
Stranice postavljene u srijedu, 28. ožujka 2012. Izmijenjeno u nedjelju, 19. prosinca 2012.
