Jelena Zagora, voditeljica projekta
Voštano-smolna smjesa koja se koristila u radionici Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu (danas Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Split). Snimio Pino Gamulin.
Rentoalaža (od franc. rentoilage) je najstariji izraz koji se u Hrvatskoj kontinuirano koristi za lijepljenje slika na platnu na novo platno, najmanje od 1916. godine i početka djelovanja prvog hrvatskog muzejskog restauratora Ferda Goglije koji je cijeli radni vijek primjenjivao tehnike rentoalaže voštano-smolnom smjesom. Zbog toga je ovdje odabran za označavanje varijanti nizozemske metode, premda su za sve metode lijepljenja slika na novo platno danas uobičajeni izrazi dubliranje i podstavljanje (upotrebljavaju se sinonimno).
Premda su izolirani slučajevi korištenja voštano-smolnih smjesa za konzerviranje-restauriranje slika na platnu zabilježeni i ranije, metoda rentoalaže slika na platnu voštano-smolnom smjesom izumljena je u Nizozemskoj u prvoj polovici 19. stoljeća kao odgovor umjetnika i restauratora Nicolaasa Hopmana na problem negativnog djelovanja vodenih metoda dubliranja slika u tamošnjoj vlažnoj klimi. Rembrandtova Noćna straža, rentoalirana 1851. godine (zatim ponovno 1945. i 1975. godine), prvi je dokumentirani primjer primjene ove metode.
Prema izvornoj recepturi, smjesa se sastojala od 4 dijela pčelinjeg voska, 3 dijela kolofonija i 2 dijela venecijanskog terpentina, a izvorni postupak uključivao je uglačavanje smjese prvo kroz poleđinu slike, a zatim i u novo platno. Najvažnija funkcija nizozemske metode bila je impregniranje i konsolidiranje slikanih slojeva. Postupak je tijekom vremena varirao u različitim lokalnim praksama, a omjer sastojaka mijenjao se u korist voska, budući da je zamijećeno da smola starenjem postaje krta. Pojavljivali su se i recepti s drugim vrstama smole i voska.
Detalj u tijeku rekonstrukcije splitske varijante nizozemske metode rentoalaže – smjesa nanesena na novo platno (demonstrirali Branko Pavazza i Josip Delić). Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Split. Snimio Pino Gamulin.
Tijekom 20. stoljeća metoda se proširila svijetom i postala uobičajeni postupak, čak i dio preventivne zaštite slika na platnu sve do 1974. godine i konferencije u Greenwichu. Zbog uočenih nedostataka i kritika struke, tehnika je u većini zemalja postupno iščezla iz upotrebe tijekom narednih nekoliko desetljeća.
Ovisno o tehnici rentoalaže, ali i izvornoj tehnologiji izrade slike, voštano-smolna smjesa djelomično ili potpuno prožima izvorno platno i slikane slojeve, izazivajući različite fizikalne i kemijske promjene i tamnjenje kolorita. Vosak iz smjese prodire u mikroskopske otvore u strukturi slike, ali se također infiltrira u vezivo boje. Što je uljena boja mlađa, to je utjecaj voštano-smolne smjese izraženiji. Bez obzira na sastav voštano-smolne smjese, način pripreme i metodu aplikacije, starenje smole u smjesi odvija se isključivo vremenom – najveći dio procesa oksidacije događa se tijekom prvih 20 godina. Zbog oksidiranja smole i popratnog povećanja polarnosti i temperature tališta u odnosu na vosak, smjesa gubi koheziju — komponente postaju manje kompatibilne te se razdvajaju. Zagrijavanje iznad 40° C pospješuje destabilizaciju mješavine zbog razdvajanja dviju komponenti. Zbog povećanja tališta smole, rastali se, naime, samo vosak i migrira dublje u slojeve slike. Zbog toga oslik može još više potamniti, a između dvaju platana ostaju gotovo samo mikrofragmenti degradirane smole.
U inozemstvu i u Hrvatskoj danas su uobičajene razne metode uklanjanja voska i smole kao što su: mehaničko odstranjivanje, ekstrakcija mješavinama otapala, gelovima, oblozima i uz pomoć niskotlačnog toplog stola. Slike se obično nanovno dubliraju. Sve te metode, ovisno o slučaju i ciljevima, mogu dati dobre rezultate, no ipak se radi o invazivnim zahvatima, često s nedovoljno poznatim posljedicama na slikane slojeve impregnirane voskom i smolom. U inozemstvu je sve uobičajeniji minimalistički pristup restauriranju takvih slika i zadržavanje zatečenih rentoalaža, premda to zahtijeva stalno praćenje stanja i ponavljanje intervencija. S druge strane, velika težina rentoaliranih slika i sklonost deformiranju samo su dio problematike očuvanja i konzerviranja-restauriranja ostarjelih voštano-smolnih rentoalaža.
Detalj ruba (platno rentoalaže s voštano-smolnom smjesom i tratteggio retuš) oltarne pale Gospa od Ružarija, Tripo Kokolja, 1710. – 1713., Hvar, Biskupski muzej. Restauratorski zahvati:1967/8. – Špiro Katić (rentoalaža); 2020/1. – Zrinka Lujić, Žana MatulićBilač, Jelena Zagora. Snimio Pino Gamulin. Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Split.
Detalj u tijeku rekonstrukcije splitske varijante nizozemske metode rentoalaže – glačanje s lica preko Havana papira (demonstrirali Branko Pavazza i Josip Delić). Snimio Pino Gamulin. Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Split.
Čini se da je varijantu nizozemske metode rentoalaže u Hrvatsku uveo prvi hrvatski muzejski restaurator Ferdo Goglia 1916. godine u Zagrebu. Koristio je jednostavnu smjesu voska i venecijanskog terpentina. Tehniku je vjerojatno naučio od austrijskih ili mađarskih restauratora kod kojih je iste godine bio na praksi. Eduard Gerisch je navodno koristio isti recept za rentoalažu od 1896. godine, a kako je povremeno radio u Dalmaciji i Istri, to treba dodatno istražiti, kao i djelovanje slovenskog slikara i restauratora Mateja Sternena na ovim područjima od 1926. do 1932.godine.
Goglia je kroz cijelu karijeru redovito koristio voštano-smolne smjese pa je broj slika na platnu rentoaliranih varijantama nizozemske metode u njegovom opusu doista znatan. Slično vrijedi i za njegove zagrebačke nasljednike među kojima su Zvonimir Wyroubal, Stanislava Dekleva, Ivica Lončarić, Leonarda Čermak, Alma Orlić, Bruno Bulić i mnogi drugi.
Recept se s vremenom mijenjao i uvedene su smole (damar, kolofonij) i drugi dodatci. U restauratorskoj radionici Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu osnovanoj 1954. godine, prvi splitski restaurator Filip Dobrošević započeo je praksu u Restauratorskom zavodu JAZU pod mentorstvom prof. Ivice Lončarića. To je iskustvo odredilo metodologiju tretiranja dalmatinskih slika na platnu u Splitu tijekom sljedeća četiri desetljeća. Voštano-smolna smjesa na bazi pčelinjeg voska, kolofonija i venecijanskog terpentina bila je jedini material korišten za rentoalažu sve do druge polovice 1990-ih godina. Isti ili sličan material koristio se i u Zagrebu i u Splitu za umjetnine na drvu.
Istraživanje povijesti primjene nizozemske metode rentoalaže u Hrvatskoj i problematike restauriranja slika tretiranih voštano-smolnom smjesom započelo je tijekom vanjske suradnje, a sada se provodi u sklopu djelatnosti Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela Split, u suradnji s IIC – Hrvatskom grupom i Umjetničkom akademijom u Splitu.
Oltarna pala Gospa od Ružarija, Tripo Kokolja, 1710. – 1713., Hvar, Biskupski muzej, fotografija lica s transmitiranim svjetlom i vidljivim voštano-smolnim rekonstrukcijama na platnu rentoalaže; fotografija poleđine slike. Restauratorski zahvati: 1967/8. – Špiro Katić (rentoalaža); 2020/1. – Zrinka Lujić, Žana Matulić Bilač, Jelena Zagora. Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Split. Snimio Pino Gamulin.
Projekt je pokrenula i provodi ga Jelena Zagora uz savjetničku ulogu Žane Matulić Bilač i pomoć brojnih kolega iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, ali i drugih institucija.
Više informacija i popis literature dostupni su na snimci predavanja autorice.
Možete pomoći projektu popunjavanjem ankete.
Ukoliko želite sudjelovati doniranjem ili posudbom uzoraka za stvaranje zbirke i otvorene baze podataka,
Detalj platnoteke splitske restauratorske radionice koju je osnovala Zoraida Demori Staničić i nadopunjavaju svi kolege koji rade na slikama u Restauratorskom odjelu Split Hrvatskog restauratorskog zavoda. Narančastim označivačima obilježeni su uzorci platna sa slika rentoaliranih varijantom nizozemske metode. Snimio Pino Gamulin.
