Razgovor vodile Višnja Bralić i Ksenija Škarić. Preveo Ivan Kraljić. Fotografije snimili Renata Duvančić i Miljenko Zvonar.
Stefano Scarpelli, ugledni restaurator iz Firence, surađuje na nizu najzahtjevnijih projekata Hrvatskog restauratorskog zavoda kontinuirano od sredine 1990-ih do danas. Prvi susreti ostvareni su dolaskom Stefana Scarpellija u Dubrovnik s međunarodnim timom stručnjaka za zaštitu spomeničke baštine koje je okupila fondacija Arch. Radio je i savjetovao restauratore na restauratorskim projektima poput poliptiha Nikole Božidarevića, Lovre Dobričevića, Girolama da Santa Crocea i Vittorea Carpaccia, raspelu Jurja Petrovića kao i na slikama Mihajla Hamzića, Marka Capogrossa, Bartolomea Vivarinija, Giovannija Bellinija i Tiziana.
Sudjelovao je u pripremi umjetnina za izložbe “Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnosti” u Vatikanu 1999. godine i "Blaga Hrvatske" u Veneciji 2001. godine te radio na djelima iz Muzeja sakralne umjetnosti izloženim 2005. godine u Trogiru. Pored mentorskog rada na pojedinim projektima, Scarpelli je održao niz radionica za restauratore na pojedine stručne teme. Prilikom njegovog nedavnog boravka u Zagrebu gdje je u prosincu 2014. vodio radionicu o retušu u Hrvatskom restauratorskom zavodu, zamolili smo ga za razgovor za naše stranice.
Kako je započela suradnja s kolegama iz Hrvatske?
Prvi put sam u Hrvatsku došao u travnju 1994. godine. Tada sam radio s fondacijom Arch, dok sam kasnije uspostavio izravne odnose s Ministarstvom kulture. Nakon prvih kontakata u travnju, već u svibnju iste godine počinjemo raditi na restauriranju poliptiha Nikole Božidarevića u Dubrovniku. To je, uz kasniji mentorski rad na poliptihu Vittorea Carpaccia u Zadru, najdugotrajniji projekt na kojem sam surađivao u Hrvatskoj. Projekt se odvijao dosta sporo, jer nije imao čvrsto zadane rokove. Upravo je to nepostojanje rokova i drugih uvjeta bilo idealno jer sam mogao mirno raditi.
Gdje i kako je suradnja nastavljena?
Nakon Dubrovnika suradnja se nastavila kontinuirano tijekom idućih četiri do pet godina. U Zagreb sam došao 1996. godine zbog prvog tečaja o podstavljanju slika novim platnom pomoću "firentinske paste". Surađivao sam na restauriranju slike Bartolomea Vivarinija, te bio konzultant na retušu Giovannija Bellinija i Tiziana. Nekoliko puta sam išao u Split radi izložbe u Veneciji, zatim odmah nakon izložbe radi rješavanja problema u splitskoj katedrali (slike Marka Capogrossa na svodu katedrale). Tijekom ljeta iste godine održali smo na Hvaru tečaj za restauratore iz splitske radionice. Posljednja suradnja prije ovoga tečaja o retušu bila je prije dvije godine u Rijeci. U međuvremenu je bilo raznih konzultacija. Dolazili su k meni restauratori iz Zagreba, iz Dubrovnika i Splita. Neka su djela restaurirana u mojoj radionici u Firenci (npr. renesansni odljev tehnikom cartapesta iz Hvara). Nije prolazila godina bez neke konzultacije, izravne ili putem elektronskih poruka. Surađivao sam na postavu Muzeja sakralne umjetnosti u Trogiru, a potom i na pripremi izložbe u Vatikanu. Možemo reći da sam u dubrovačkoj radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda prisutan stalno, od samog početka.
Dolaze li u vašu radionicu kolege iz drugih dijelova Europe i Italije?
Dolaze iz cijeloga svijeta. Dolazili su restauratori iz Irana, Japana, Tajvana, iz Engleske, Francuske, Njemačke, Španjolske, Mađarske, Rusije, Ukrajine i Turske, potom iz Chicaga u Sjedinjenim Američkim Državama i, naravno, iz cijele Italije.
Surađujete li s nekim sveučilištem?
Imam brojne kontakte. Mnogi studenti restauriranja obavljaju stručnu praksu u mojoj radionici. Dolaze mi studenti iz Brescie i iz škole u Botticinu. Držao sam tečajeve u Opificiu delle Pietre dure gdje sam i diplomirao, potom u Španjolskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Slovačkoj, kao i u Münchenu u Njemačkoj. Studenti dolaze praktički iz cijele Europe kako bi se upoznali s metodama restauriranja. Time se stječu iskustva, i to ne samo jednostrano.
Jeste li primijetili neke lokalne razlike u pristupu i metodama među različitim nacionalnim školama restauriranja ili školama u Italiji?
Postoje primjetne razlike između Francuske, Njemačke, Mađarske i Hrvatske, što veće što manje. Jasno je da bi se te razlike mogle grupirati. One se odražavaju i na studentima koji zapažaju nedostatke i prednosti pojedinih škola. U moju radionicu, primjerice, dolaze studenti iz École de Condé u Lyonu, jednog od dvaju studija restauriranja u Francuskoj. Njihov je pristup naglašeno znanstveni, kao i kod studenata iz Liechtensteina. Studenti iz Münchena koji su boravili u mojoj radionici također su znanstveno umjereni, ali je njihov pristup povezaniji s praksom. Takav je općenito pristup restauriranju u Njemačkoj. On proizlazi iz anglosaksonskog koncepta koji je i tamo prihvaćen, po kojem treba krenuti od poznavanja umjetnine i materijala da bi se na predmetu djelovalo tamo gdje je nužno. U Švicarskoj, primjerice, arhitekti najprije rade kao stolari ili zidari, a zatim studiraju arhitekturu, dok su kod nas "filozofi" koji onda izvode radove na zidu.
Kada ste započeli s restauriranjem?
S restauriranjem sam započeo sa 17 godina. Pohađao sam umjetničku gimnaziju i htio sam se baviti slikarstvom. Zanimalo me je slikarstvo, a ne restauriranje. Mislio sam da je za bavljenje slikarstvom dobro započeti s restauriranjem. Odlučio sam otići najboljem restauratoru. Ne može se ići bilo kome. Našao sam ga i počeo raditi. Nisam mislio da će mi to biti posao, ali mi se sviđalo. Ujutro sam išao u školu, a poslijepodne sam radio. Zatim sam se prijavio za studij u Opificiu, i upisao ga.
Tijekom ovog dugačkog razdoblja koje promjene ste primijetili na području restauriranja, osobito u pristupu i metodama? Kako biste ocijenili stanje prije trideset godina u usporedbi s današnjim?
Jasno da je bilo promjena. Prije je postojala stara škola koja je još uvijek važna. Postojali su stari majstori koji su imali solidna znanja, a oni koji su se bavili tim poslom potjecali su od ljudi koji su na neki način bili povijest restauriranja. S vremenom su ti majstori nestali, umrli ili prestali raditi, i nastupila je nova škola. Kao da se izgubila tradicija i restauratori su zaboravili stvari koje su već mnogo puta učinjene, i problemi riješeni. Uvijek treba pogledati i obavijestiti se o onome što je prije rađeno kako se ne bi ponavljale iste greške. Nakon ovih starih majstora nastala je svojevrsna praznina, a nekako istovremeno pokrenuti su i restauratorski studiji. Oni su, nažalost, krenuli ne povezujući se s postojećom tradicijom, kao da kreću od nule. Nastala je nova generacija restauratora koja kao da nema temelja. Ono što je bilo prije kao da nije postojalo. Započinje se s novim materijalima. Ne poznaju se tradicionalni materijali. Po mojem mišljenju to predstavlja involuciju znanja o restauriranju. U suvremenoj stručnoj literaturi (npr. Mixing & Matching: Approaches to Retouching Paintings), kao i na stručnim skupovima, još se nalaze reference na stare tehnike. Sa stajališta rada i postupanja, postoji mnogo više restauratora nove generacije s prosječno dobrim teoretskim znanjima, ali slabim praktičnim vještinama. Dobro vladaju teorijom, ali ne poznaju prave probleme umjetnine. Ne vode, recimo, računa o pravilnim postupcima. Nemaju znanja koja potječu od razmjene iskustava s ogromnom firentinskom slikarskom tradicijom. Ono što ja sada činim je potpuno zaboravljeno, ili u najmanju ruku se ne radi dovoljno detaljno, nego površno. Ne postavljaju pitanje zašto. Restauriranje je dotjeranije, ali površno.
Na restauratorski studij u Opificio dolaze polaznici s različitim prethodnim znanjima, neki iz znanstvenih i klasičnih gimnazija, neki s diplomom kemičara, i vrlo mnogo rade na teoriji. Za usvajanje znanja i vještina sanacije platnenog nositelja predviđeno je 300 sati. Donijeli su im iz podruma četiri jako oštećene slike zgužvanog platna i s velikim rupama i poderotinama, dakle s mnogim problemima koje je trebalo riješiti, posao koji ja ne bih nikada radio. Umjesto da rješavaju zadaću, odnosno probleme slike, oni su se borili s plijesnima. Nakon sati i sati proučavanja kemije izgubili su se na analizi spora plijesni, što zapravo nije svrha njihovog obrazovanja. Oni danas ne povezuju stare majstore i stara učenja s novim znanstvenim učenjima usmjerenima na konkretno rješavanje pravih problema. Nekad su znanstvena istraživanja bila usko povezana s praktičnim radom i s restauratorima. Bila su, dakle, usmjerena na rješavanje pravih problema.
Kakvo je stanje u Firenci s tako bogatom umjetničkom baštinom? Uspijeva li održavanje tolikog broja umjetnina? Kolika je uloga Opificia, a kolika uloga privatnih radionica?
Uloga privatnih radionica bi mogla biti velika. Odnos između Opificia i privatnih radionica je vrlo složen, jer je Opificio nezavisna institucija koja uz poslove financirane od države može raditi i druge projekte i restauriranja uz naplatu. Oni imaju oko stotinjak zaposlenih, a u ovom trenutku mnogi odlaze u mirovinu. Broj uposlenika se smanjuje, ali u Opificiu radi veliki broj stranaca, bivših studenata, koji služe kao pomoćna radna snaga i tako si osiguravaju posao. Ne rade kao stručnjaci, ali barem rade, a Opificio iskorištava bivše studente kao neodgovarajuće plaćenu radnu snagu. Oni ne mogu pristojno živjeti, jer su potplaćeni, a ne mogu niti sami otvoriti svoje radionice.
Mogu li se onda privatnici profesionalno razvijati?
Ne mogu se razvijati, jer ih koriste za ono što se mora obaviti. To je nedostatak savjesti odgovornih osoba u Opificiu. Što se tiče struke, to je loše, štoviše vrlo loše. Odnosi s privatnim restauratorima su rijetki, jer su, što se tiče posla i financiranja, u sukobu interesa. Ustanova ima prostore i ljude, pa može uz naplatu preuzimati mnoge poslove i za muzeje, dok privatnici, uz velike teškoće plaćanja najamnina za radionice, poreza i ostalih troškova, ne mogu izdržati konkurenciju. Mnogi moji kolege gledaju na Opificio kao na nelojalnu konkurenciju. To je po mojem mišljenju krivo. Opificio bi morao biti centar čiji je kapital broj osposobljenih ljudi i imovina koju je osigurala država za ulaganje u obrazovanje restauratora. Besmisleno je uložiti toliki novac u pokretanje škole i instituta za osposobljavanje ljudi koji će kasnije biti stručno ponižavani. Po mom mišljenju to nije korektno. Dakle, umjesto da to bude ustanova koja okuplja i dalje stručno vodi ove ljude, ona nakon njihova stjecanja diplome za njih više nema nikakvog interesa.
Dolazi li privatno financiranje pretežito od muzeja?
U ovom trenutku vrlo malo, gotovo ništa. Po mom mišljenju, s jedne strane zbog nedostatka inicijative od strane muzeja, jer muzeji poput Uffizija bi mogli trošiti i puno učinkovitije, a s druge strane jer država investira vrlo malo u kulturna dobra. U postotku proračuna talijanska su državna ulaganja u restauriranje umjetnina među najmanjima u Europi. Osim toga dosad nije postojao način da se ulaganja u kulturu odbiju od poreza. Izgleda da će sadašnja vlada donijeti nove zakone prema kojima bi se to promijenilo. U ovom trenutku, s novom vladom, dolazi i do nekih promjena u ustroju Konzervatorskih zavoda. Nastoji se objediniti najveće muzeje kako bi se stvorila jača središta. Nastoji se postaviti izvršne direktore ili menadžere koji bi mogli pronaći više financijskih sredstava, tako da muzejem više ne upravljaju samo povjesničari umjetnosti. Dakle provodi se cijela reorganizacija jer je primijećeno da se na dosadašnji način ne može učiniti što je potrebno. Što se tiče zaštite predmeta u muzejima, ona se obavlja uz velike napore postojećeg osoblja i restauratora koji se osobno zalažu za rješavanje problema. Slike se dobro čuvaju, prostorije su klimatizirane, a kad slike idu na izložbe uvijek im se osiguravaju klimatizirane vitrine s proturefleksnim staklima koje poslije ostaju muzejima. Nedostatak novca se nastoji nadoknaditi iz fondova za izložbe.
Jesu li mnogi restauratori morali zatvoriti radionice uslijed ekonomske krize koja i u Italiji traje već prilično dugo? Rade li još i kako žive?
Oni koji su radili samo za muzeje i Konzervatorske zavode imaju velikih poteškoća, jer se natječu za posao. Zbog toga su cijene vrlo niske. Neki se nastoje udruživati i raditi u istim prostorima kako bi plaćali manju najamninu. Umjetnička djela su brojna i moglo bi se bez problema naći posla za sve. Muzeji su puni umjetnina. Veliki broj bi se morao restaurirati. Posla ne nedostaje, nedostaje novca, ali i organizacije, te pravog kontakta s državom i javnim ustanovama. Velike tvrtke koje su nekada financirale restauriranje sada su u teškoćama. No Firenca nije Rim, nije ni Milano. To je manje tržište bez većih spomenika (sic!). U Rimu je stanje bolje, jer Rim ima puno međunarodnih kontakata. Središnji Institut (Istituto Centrale del Restauro, sada Istituto Superiore per la Conservatione ed il Restauro) u Rimu nije organiziran kao Opificio, nego je neka vrst koordinatora projekata, uključujući i međunarodne. Rimski restauratori godinama mnogo rade u Egiptu, Siriji, na Srednjem istoku, u Kini, svuda po svijetu. Ministarstvo prima zahtjeve za suradnjom, te putem Središnjeg instituta za restauriranje te projekte usmjerava bivšim studentima Središnjeg instituta. Na taj način oni dolaze do posla lakše nego restauratori u Firenci. Druga poteškoća je i u tome što su u Firenci svi mali obrtnici, pojedinci. Ne postoje tvrtke s dva ili tri zaposlena. U Rimu su veća društva osnovana kao zadruge s desetak i više ljudi, pa mogu izvoditi veće poslove. U Rimu su privatni restauratori poduzetnici, a u Firenci su restauratori starog kova koji rade sami u radionici.
Dakle mogu li u kulturi preživjeti oni koji postanu poduzetnici?
Ne znam. Ja nemam takvih namjera.
Prate li Konzervatorski zavodi radove koje izvode restauratori?
Jasno, od samog početka. Postoji hijerarhijska struktura, pa svaka crkva, svaki župnik mora za svaki predmet pod zaštitom obavijestiti Konzervatorsku službu. Konzervatorska služba pakira umjetninu i po lokalnom prijevozniku je dostavlja restauratoru. Zaduženi konzervator prati radove i na koncu mora izdati potvrdu. To vrijedi i za predmete pod zaštitom u privatnom vlasništvu. Ukoliko privatnik posjeduje umjetninu pod zaštitom, on je ne smije ni pomaknuti. Mora obavijestiti Konzervatorsku službu.
Stranice postavljene u srijedu, 28. ožujka 2012. Izmijenjeno u nedjelju, 18. siječnja 2015.
