Svetišta dalmatinskih katedrala: rješenja u prošlosti i izazovi obnove
Split – Trogir 27. i 28. rujna 2013.
Silvija Banić, diplomirana povjesničarka umjetnosti i konzervatorica
U Državnom arhivu u Zadru, u fondu Namjesništvo za Dalmaciju, Građevinski odjel 1820-1918, više kutija sadrži vrijednu, dosad tek djelomično poznatu dokumentaciju koja se odnosi na radove na obnovi zadarskih crkava Sv. Krševana i Sv. Stošije. Potonja je pohranjena u kutijama 261 i 262, a opsegom prednjače spisi, nacrti, crteži i fotografije koji otkrivaju okolnosti vezane uz obnovu stupićâ matroneja katedrale. Uz već poznatu dokumentaciju o restauraciji Carpacciovog poliptiha (Radoslav Tomić, Tizian, Tintoretto, Veronese: veliki majstori renesanse, Zagreb 2011., str. 19-20), sačuvana je i ona o radovima na popravku zvonika, o zahvatu na pjevalištu, a nekoliko svežnjića sadrži spise nastale između 1900. i 1905. godine koji otkrivaju dosad nepoznat proces obnove ciborija zadarske katedrale.
Izgled ciborija oko 1887. godine. Preuzeto iz: Thomas Graham Jackson, Dalmatia, the Quarnero and Istria: with Cettigne in Montenegro and the Island of Grado, Vol. I., Oxford 1887., Tabla IV.
Današnji izgled ciborija, s oltarom koji je podno njega postavljen 1926. godine. Kapiteli prednjeg lijevog i stražnjeg lijevog stupa su izvorni, dok su kapiteli desnih stupova kopije izvedene prema izvornicima 1903. godine. Snimio Zoran Alajbeg. Ustupljeno ljubaznošću Zadarske nadbiskupije.
Mišljenja, dopisi, troškovnici, zapisnici sastanaka i molbe sastavljane i razmjenjivane između konzervatora Giovannija Smiricha, Crkovinarskog odbora katedrale (Fabbriceria), Središnjeg povjerenstva u Beču i zadarskog nadbiskupa Mateja Dujma Dvornika, otkrivaju da je ciborij – kojeg je dao podići nadbiskup Ivan Butovan 1324. godine – 1900. godine bio u toliko lošem stanju da je njegovo urušavanje bilo sasvim izvjesno. Situacija je bila posebno dramatična zbog brojnih i očito dubokih pukotina koje su se pojavile na kapitelima ciborija. Smatralo se da je tim oštećenjima doprinijela težina plitke kupole dozidane na kruni ciborija krajem 18. stoljeća, u kombinaciji s korozijom željeznih klinova u unutrašnjosti kapitela. Zbog osnovane prijetnje da bi u svakom trenutku mogao pasti, te pritom oštetiti ''coro artistico'' ali i prouzročiti ozbiljnija oštećenja na kamenim dijelovima ciborija koje je trebalo sačuvati za njegovu buduću rekonstrukciju, G. Smirich i Ć.M.Iveković nalažu hitnu demontažu ciborija. Da bi se izbjegla i bilo kakva ''triste conseguenza'', Iveković zabranjuje služenje mise i drugih obreda u njegovoj blizini. Već je za demontažu, koja je po svemu sudeći izvršena promptno, angažirana zadarska radionica Cassani e Gasparini, koju su vodili kipari i graditelji oltara Giuseppe Cassani i Domenico Gasparini. Isti će majstori izraditi i dva nova kapitela ciborija, od trogirskog kamena, a po izravnom ugledanju na one nepovratno oštećene. Godinu poslije će, prema Ivekovićevim nacrtima napraviti i dva modela nerealiziranog novog završetka ciborija.
Jedan od dva kapitela ciborija koje su izradili kipari Giuseppe Cassani i Domenico Gasparini 1903. godine (lijevo) i kapitel iz 1324. godine (desno). Snimio Zoran Alajbeg. Ustupljeno ljubaznošću Zadarske nadbiskupije.
Josip Belamarić, znanstveni savjetnik u Institutu za povijest umjetnosti – Zagreb, Centar Cvito Fisković u Splitu
Donedavno se naglašavala uloga korskih pregrada u odvajanju klera i laika. Dapače, smatralo se da one isključuju laičko sudjelovanje u misterijima misnih obreda koji su se obavljali u ograđenom prostoru svetišta; drugim riječima, da se baš po njima oblikovao klerički ekskluzivitet unutar prostora crkve. Danas je pak jasno da su korske pregrade (choir screen ili rood screen, jubé, Lettner, ponte – u različitim prostornim oblicima) imale zapravo integrirajuću ulogu, i da su bile sve samo ne ideološke i socijalne razdjelnice u korpusu crkve. Posve je jasno da je nazočnost puka u crkvi bila osnovna premisa njezinog postojanja, pa je bezbroj potvrda koje govore o potrebi, na primjer, da hostija u činu elevacije, bude od svih vidljiva. Štoviše, tekstualni i vizualni izvori govore da je nazočnost laika u koru bila normalna pojava. Niz je signala koji upućuju na činjenicu da problem izmiješanosti laika i kanonika u splitskoj katedrali nije bio riješen ni gradnjom Dominisova kora početkom 17. stoljeća.
Oltarna pregrada služila je na svojevrstan način mistifikaciji, po poznatom zakonu da ono što je skriveno postaje privlačnijim. Paradoksalno, uklanjanjem pregrada najčešće se izgubila intimnost, dočim je oltar na stanoviti način postao udaljeniji nego što je to prije bio.
Zoraida Demori-Staničić, pročelnica Službe za odjele izvan Zagreba Hrvatskog restauratorskog zavoda
Stara razglednica Makarske s pogledom na katedralu svetog Marka.
Katedrala sv. Marka u Makarskoj, jedna od kasnih katedrala u Dalmaciji, sagrađena je tek u 18. stoljeću, nakon prestanka vladavine Osmanlija na području između Vrulje i Neretve. Podaci o makarskoj biskupiji i njezinim ranijim katedralama izgubljeni su u burnim povijesnim zbivanjaimai i tek se u novije vrijeme otvaraju nova saznanja i istraživanja. Izgradnju katedrale posvećene sv. Marku, ne bez političkih konotacija na području novih stečevina, započeo je potkraj 17. stoljeća agilni protureformacijski biskup Nikola Bijanković, no posvećena je tek 1766. godine i opremljena oltarima i raznovrsnom liturgijskom opremom. Ova monumentalna građevina smještena na vrhu strmog trga, od tada je doživjela brojne promjene.
Predrag Marković, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Katedrala svetog Jakova - interijer. Snimio Davor Šarić.
Katedrala svetog Jakova - pogled na sakristiju. Snimio Živko Bačić.
Osim po svojim jedinstvenim materijalnim i oblikovnim značajkama katedrala sv. Jakova u Šibeniku se među svim dalmatinskim katedralama ističe i po neobično složenoj prostornoj organizaciji čitavog korskog prostora. U ranijoj literaturi mahom je isticana gotovo teatarska inscenacija stepenasto izdignutog korskog prostora koji se odlikuje izrazitom, gotovo baroknom slikovitošću.
Razloge te pojave neki su istraživači (D. Frey, 1913) vidjeli u čisto slikarskoj viziji inicijalnog projekta novog, proširenog troapsidalnog svetišta kojeg je preuzimanjem gradilišta katedrale 1441. godine stvorio Juraj Dalmatinac, pretpostavljeni autor idejnog rješenja čitavog zdanja. Drugi su autori isticali kako je do to slikarsko-iluzionističke vizije čitavog potkupolnog prostora Dalmatinac došao izravnim ugledanjem na pojedine arhitektonske studije Jacopa Bellinija (I. Fisković, 1989). Istovremeno u razmjerno brojnim radovima o katedrali sv. Jakova nitko se nije posebno pozabavio brojnim tlocrtno-prostornim nepravilnostima svetišta kao i nepravilnim strukturama koji se javljaju na unutrašnjim zidovima transepta.
U novijim istraživanjima ustanovljeno je kako Jurjev projekt istočnog dijela katedrale, u odnosu na prethodno planirani Francesca di Giacoma (1430.), uvodi niz novih, liturgijski iznimno značajnih sadržaja grupiranih na jugoistočnom dijelu katedrale – krstionice, sakristije i riznice poviše nje. Njihovo uvođenje, prilagodba zatečenoj prostornoj situaciji te nastojanje da se ostvare nužne komunikacije unutar svetišta i prema biskupskoj palači glavni su uzroci kako rečene teatarske inscenacije stepenasto izdignutog svetišta tako i brojnih tlocrtnih nepravilnosti.
Postava reprezentativne krstionice pod južnom apsidalnom kapelom kao i nastojanje za maksimalnim iskorištavanjem okolnog prostora uzrokovalo je značajne razlike u visinskim razinama između svetišta i ostatka crkve. Organizacija vertikalnih i horizontalnih komunikacija koncentriranih oko sklopa: krstionica – sakristija – biskupska palača, te potreba njihova povezivanja s ostatkom crkve rezultirali su složenom strukturom grupiranih prostora. Uz nagomilavanje „prometnih” problema to je posljedično uzrokovalo daljnji niz kompromisa sa što većim, što manjim prilagodbama, a sve na štetu pravilnosti cjeline. Glavni uzrok uzdizanja prezbiterija jest visina krstionice, točnije visina njezina svoda koji sa svojim zaravnjenim tjemenom ujedno služi i kao pod južne apside.
Uvažavajući te činjenice, možemo zaključiti kako izdignuti prostor kanoničkog kora Juraj Dalmatinac nije uveo kao posve novo rješenje već ga je samo jasno definirao kvadratom križišta postavljajući na njegove uglove monumentalne svežnjaste stupove. Naime, iz približne rekonstrukcije ranije zamišljenog projekta F. di Giacoma možemo pretpostaviti kako je zbog velike razlike visina ispred oltarskog dijela svetišta izdignuti kanonički kor i ranije morao biti predviđen otprilike na istom mjestu i gotovo u jednakoj veličini; to znači u širini glavnog broda i dužini dvaju traveja bočnih brodova.
Na temelju iste rekonstrukcije pretpostavljenog zatečenog stanja, i onoga što je Juraj realno mogao napraviti, možemo zaključiti kako on u osnovnoj tlocrtno-prostornoj dispoziciji nije značajno promijenio prethodno planiranu dužinu crkve već je samo proširio prezbiterijalni dio dodavši dvije bočne apside i sakristiju na južnoj strani.
S obzirom na novonastalu situaciju i nužnu mikrourbanističku regulaciju čitavog sklopa: Kneževa palača – biskupska palača – katedrala, možemo još zaključiti kako je Juraj Dalmatinac ne samo maksimalno iskoristio dobiveni prostor, nastao padom terena prema jugu i pomicanjem ulice iza apsida, već ga je tamo gdje ga nema dovoljno, odnosno gdje ga nema uopće, kao u slučaju sakristije i riznice nad njom, jednostavno – stvorio. No, ključ prostornog rješenja njegova slikovitog, stepenasto uzdignutog svetišta leži u ideji smještaja krstionice pod južnom kapelom, te s njom povezane sakristije koju je postavio na stupove i prislonio uz istočnu stranu biskupske palače.
Krstionica je ne samo uvjetovala podizanje razine poda pod oltarom za dva metra u odnosu na razinu poda u glavnom brodu, već je u povezivanju s okolnim prostorima uzrokovala čitav niz što većih, što manjih tlocrtno-prostornih prilagodbi i kompromisnih rješenja. To se prije svega odnosi na lom južnog zida transepta kako bi se u dobivenom prostoru smjestilo stubište koje vodi do sakristije. Stoga iako se počesto govori samo o izgledu, stilskim i ikonografskim značajkama novog poligonalnog svetišta, montažnoj tehnici gradnje ili kiparskom uresu crkve sv. Jakova, intervencije koje je Dalmatinac poduzeo, zasigurno ne sam već u dogovoru s biskupom Jurjem Šižgorićem, u prvom su redu bile vezane uz temeljne zahtjeve funkcionalnog ustroja katedrale kao primarno obrednog, kultnog mjesta.
Rekonstrukcija izgleda katedrale svetog Jakova 1454. godine. Izradili Predrag Marković i Saša Pul.
Jurica Matijević, docent na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke Akademije u Splitu
Promatrače koji prvi put vide naslone korskih klupa splitske katedrale redovito obuzme osjećaj zadivljenosti raznolikom obradom gotovo svih površina (rezbarenjem, tokarenjem, intarzijom, ugradnjom metalnih aplikacija, punciranjem ili profiliranjem) ali također i osjećaj izgubljenosti u moru sitnih detalja, jer u katalogu drvenih spomenika na hrvatskoj obali Jadrana vjerojatno ne postoji ''čipkastija'' ili ''filigranskija'' umjetnina od ove.
Daljnjim promatranjem postaje sve uočljivija jasna strukturiranost cijele kompozicije. Ne ulazeći u raspravu o izvornoj namjeni, smještaju i dataciji, pokušavamo otkriti ključ koji bi razjasnio način na koji je ogroman broj sitnih elemenata naslona korskih klupa pretvoren u cjelinu iznimnog sklada. Provedena analiza upućuje na 31,5 cm kao temeljnu mjeru iz koje se najlakše izvode dimenzije svih glavnih elemenata konstrukcije kao i ukrasa naslona klupa. Ta mjera najbliža je bizantskoj stopi. Nasloni klupa se sastoje od sedam horizontalno postavljenih registara; drugi, četvrti i šesti registar su perforirani, a prvi, treći, peti i sedmi nisu. Analiza kompozicije ukazuje da kvadratično polje srednjeg (četvrtog) registra predstavlja ishodište iz kojeg se jednostavnim geometrijskim operacijama moglo doći do dimenzija drugih osnovnih elemenata kompozicije; do visina neperforiranih registara (prvog, trećeg, petog i sedmog) do dimenzija kvadratičnih polja s prikazima životinja u drugom registru, dimenzija kvadratičnih polja s prikazima apostola i simbola evanđelista u šestom registru kao i horizontalnih razdjelinih traka među pojedinim registrima.
Ukoliko je naša rekonstrukcija načina i slijeda utvrđivanja mjera točna, na naslonima korskih klupa vide se dva simultana i međusobno isprepletena procesa komponiranja; prvi podrazumjeva strogo slijeđenje geometrijskih riješenja a drugi predstavlja majstorovo spontano ubacivanje rješenja koja su otklon od rigidno slijeđene geometrijske sheme. Prvi je predstavljao prostor discipline, koji je majstoru pomagao pri oblikovanju osnovne kompozicije, a drugi je bio prostor spontanosti, koji je davao šansu da ono što stvara u konačnici učini ''mekanijim'' i ''organskijim'' za oko promatrača.
Žana Matulić Bilač, konzervatorica-restauratorica savjetnica u Hrvatskom restauratorskom zavodu
Računalna rekonstrukcija izvornog izgleda istočne kvadratne niše splitske katedrale. Izradila Žana Matulić Bilač.
Glavni oltar – izgled nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata 2006.-2012. Snimio Đenko Ivanišević.
Pomnim evidentiranjem i objašnjenjem spojeva i tragova na kamenu, mramoru, drvu i slikama koji tvore kompleksnu, jedinstvenu i zagonetnu cjelinu današnjeg glavnog oltara splitske katedrale i dijela svetišta pred njim, te multidisciplinarnim promišljanjem njihovih međuodnosa razrađen je prijedlog za njegov povijesni razvoj prezentiran kroz kompjutorske rekonstrukcije slijeda izmjena i njegovih cjelovitih faza.
Podaci su grupirani oko uporišta za svaku pojedinačnu fazu, odnosno nekoliko osnovnih otkrića: kronologiji izmjena gabarita antičke niše u kojoj je smješten, dimenzija i konstrukcije starijeg stipesa kojeg smo otkrili unutar oltara, kronologiji izmjena tlocrta i visine poda, te reinterpretaciji konstrukcije romaničkih naslona korskih sjedala. Zbroj pokazatelja i otkrića provjeravan unutar povijesnih i novih nacrta oltara međusobnim usporedbama njegovih elemenata unutar kronoloških podudarnosti omogućio je cjelovite prijedloge za izgled romaničkog i gotičkog oltara s pripadajućim korom.
Nakon izbijanja istočnog zida niše i prelaskom kora u novu građevinu iza 1615. godine, oltar frontalnog tipa transformiran je u prostorni tip slijedom radnji koje prilažemo. Kontinuitet korištenja zona oko i ispred oltara nastavljen je ipak do danas te je predstavljen kroz litografije i fotografije od sredine 18. stoljeća do danas. Analize pozlate, drva i rubova slika donijele su i nove podatke za daljnje objašnjenje naizgled cjelovite barokne koncepcije oltara, a koja se zahvaljujući njima može početi razmatrati unutar šireg vremenskog okvira nego je to do sada bilo te kronološki raslojiti kroz razdoblje od 1620-tih do 1689., kada je zaokružen njegov današnji izgled- odnosno dati dokaze o ranijem početku barokizacije oltara.
Ovakav prijedlog njegovog povijesnog razvoja je zahvaljujući kronologiji izmjena gabarita niše zamišljen kao potpuno otvoren za nadogradnje i provjere podudarnosti dimenzija sačuvanih elemenata oltarnog namještaja unutar različitih presjeka i prazne prostorne snimke, kao i provjeru iznesenih zaključaka. Istraživanje je provedeno tijekom šestogodišnjeg konzervatorsko-restauratorskog zahvata kojeg je započeo Konzervatorski odjel u Splitu 2006., a dovršio HRZ-Odjel u Splitu 2012. godine.
Goran Nikšić, voditelj Odsjeka za staru gradsku jezgru, Grad Split
Prezbiterij splitske katedrale – pogled odozgor. Snimio Goran Nikšić
Prezbiterij splitske katedrale doživio je brojne transformacije od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća, od kojih se one starije mogu djelomično rekonstruirati na temelju sačuvanih ostataka crkvenog namještaja i nadbiskupskih vizitacija, dok su konzervatorsko-restauratorski zahvati novijeg vremena relativno dobro dokumentirani.
Tlocrt prezbiterija – pretpostavljeni izgled u 13. stoljeću. Nacrtao Goran Nikšić
U analizi i valorizaciji tih transformacija treba razlikovati promjene koje su nastale iz funkcionalnih razloga, mahom potaknute skučenošću prostora i promjenama u crkvenom obredu, od onih koje su rezultat konzervatorskih zahtjeva potaknutim arheološkim interesom i estetskim postulatima. «Povijesne» transformacije su oštećivale ranije slojeve uređenja crkvene unutrašnjosti, ali su redovito stvarale nove umjetničke vrijednosti, tako da je prije velikih zahvata «čišćenja» u drugoj polovici 19. stoljeća splitska katedrala bila vjerojatno najslojevitija takva građevina u našim krajevima. «Arheološki» pristup u obnovama unutrašnjosti katedrale nastavljen je i u sljedećem stoljeću. Svojevrsna muzealizacija prostora preklopila se s promjenama u liturgiji nakon Drugog vatikanskog sabora, tako da su gotovo svi povijesni elementi crkvenog namještaja, osobito oni u prezbiteriju i koru, prestali aktivno sudjelovati u crkvenim obredima.
Ivana Svedružić Šeparović, viša savjetnica u Ministarstvu kulture, Konzervatorski odjel u Splitu
U tijeku restauratorskog zahvata na korskim klupama trogirske katedrale otkrivena je slika na drvu naslikana na dvije drvene daske koje su poslužile kao građevni element za učvršćenje sjedala. Otkriće slike na dasci koja nikada nije bila restaurirana, datirane oko 1300. godine, pobudilo je pažnju domaće i strane stručne javnosti.
Slika na drvu s centralnim prikazom Bogorodice s arhanđelima i svecima iz trogirske katedrale: cjelina fotografirana u tijeku restauratorskih radova. Snimila Cristina Thieme.
Projekt restauracije trogirske slike na dasci s prikazom Bogorodice na tronu u pratnji arhanđela i svetaca vodili su prof. Erwin Emerling s Munchenskog tehničkog univerziteta i dr. Joško Belamarić tadašnji pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu. Restauratorski radovi izvodili su se u deset kampanja u Splitu i Trogiru, od 1999. godine do 2004. pod vodstvom dr. Christine Thieme. Istraživanja su se proširila i na još 17 djela romaničkog slikarstva Dalmacije.
Slika na drvu iz trogirske katedrale: stražnja strana u tijeku restauratorskih radova. Snimila Cristina Thieme.
Ovaj rad iznosi rezultate istraživanja tehnologije, slikarske tehnike te materijala korištenih pri nastanku i tijekom povijesnih restauracija navedenih djela.
Ksenija Škarić, konzervatorica-restauratorica savjetnica u Hrvatskom restauratorskom zavodu
Zadar, katedrala sv. Stošije, korska sjedala. Fototeka Hrvatskog restauratorskog zavoda, snimila Nikolina Oštarijaš 2010.
Rezbarena, obojena i pozlaćena korska sjedala za zadarsku katedralu sv. Stošije izradio je, prema narudžbi iz 1418. godine, venecijaski rezbar Matej Moronzon1. Ime slikara koji je izvodio polikromiju ostalo je nepoznato. Premda se nagađa da bi se moglo raditi o slikaru Ivanu Petrovu iz Milana s kojim je rezbar dokumentirano surađivao na skulpturama s pregrade prezbiterija, pretpostavku nije moguće provjeriti usporedbom s ostalim Ivanovim djelima, jer je sadašnji oslik nastao tijekom obnove 1885. godine. U toj klasicističkoj repolikromiji koju je izveo Zadranin Oscar Marcocchia, sve su velike površine prebojene monokromno tamnosmeđom bojom, a likovi su oslikani i dijelom pozlaćeni.
Korska sjedala su izrezbarena od drva ariša, oraha i lipe. Prvotno su bila živo obojena bojama s proteinskim vezivom i pigmentima poput ultramarina, orpimenta, cinobera i olovne bijele2. S obzirom na vidljivo ispreplitanje kiparskih i slikarskih faza, očigledno je da su se u vrijeme nastanka korskih sjedala rezbarski i slikarski radovi odvijali simultano a ne sukcesivno, što je iziskivalo tijesnu suradnju između rezbara i slikara.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na gotičkim korskim sjedalima započelo je još 1969. godine, ali je 1972. godine financiranje obustavljeno, pa su napola restaurirani dijelovi ostali pohranjeni u depou sve do 2010. godine kada je u Hrvatskom restauratorskom zavodu pokrenut program usmjeren njihovom povratu. U restauriranju 1969.-1971. godine s većine pohranjenih dijelova uklonjeni su slojevi repolikromije da bi se predstavilo golo drvo – izgled kakav sjedala nisu imala niti u svojoj prvotnoj zamisli niti u kasnijim obnovama. Premda je ovakvo proizvoljno restauriranje u međuvremenu napušteno, a kult „izvornika“ doveden u pitanje, rezultati su u svetištu zadarske katedrale itekako vidljivi i mogu poslužiti kao opomena protiv ponavljanja sličnih pogrešaka.
1 Ugovore s rezbarom Moronzonom objavio je Ivo Petricioli. Ivo Petricioli, Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike, Zagreb: Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, 1972. Pretpostavku da je polikromator korskih sjedala Ivan Petrov iznosi Emil Hilje. Emil Hilje, Gotičko slikarstvo u Zadru, Zagreb: Matica hrvatska, 1999. natrag
2 Identifikaciju drva i veziva izvela je Margareta Klofutar, a pigmenata Domagoj Mudronja u Prirodoslovnom laboratoriju Hrvatskog restauratorskog zavoda. Arhiv HRZ, 2010.-2013. natrag
Barbara Španjol-Pandelo, znanstvena novakinja asistentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci,
Unutrašnjost katedrale u Rabu. Snimio Damir Krizmanić.
Tijekom 15. stoljeća preuređena je unutrašnjost katedrale u Rabu, a najveća promjena dogodila se u njenom prezbiterijalnom dijelu. Naime, tijekom prve polovice 15. stoljeća izrađena su drvena korska sjedala. Sjedala, sačuvana na izvornom mjestu, sastoje se od sjevernog i južnog krila s po dva reda klupa, te sjedala za biskupa i dvije manje izdvojene klupe. Na njihovom južnom krilu, s vanjske strane prve pregrade, izrezbarena je 1445. godina, a može se pretpostaviti da je riječ o godini završetka radova.
Rudolf Eitelberger prvi je opisao sjedala u rapskoj katedrali, a zatim ih se povremeno spominjalo u kontekstu svih sačuvanih korskih klupa na hrvatskoj obali Jadrana. Osobito se naglašavalo da se na osnovi urezanog natpisa 1445. godine mogu datirati i njima srodne korske klupe, koje su redom pripisivane venecijanskim drvorezbarima. Rapskim se klupama bavio Ivo Petricioli u nekoliko navrata, te ih je smjestio među radove na tragu izvedbe drvorezbara Mateja Moronzona. Matej je član porodice venecijanskih drvorezbara koji su djelovali u Venetu od kraja 14. do početka 16. stoljeća, a on s obitelji živi i radi u Zadru tijekom prve polovice 15. stoljeća. Upravo u to vrijeme izrađuju se i korske klupe u Rabu, a one se u nizu elemenata podudaraju s korskim sjedalima u katedrali Sv. Stošije u Zadru, Matejevim dokumentiranim radom. U prilogu će se nastojati pojasniti međusobni odnosi drvorezbara porodice Moronzon, te utvrditi povijesno društvene okolnosti na osnovu kojih se može pretpostaviti da je Matej autor korskih sjedala u Rabu.
Pavuša Vežić, redoviti profesor na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru
Unutrašnjost zadarske katedrale 1886. Snimio Tomaso Burato.
Prezbiterij katedrale u Zadru drevnim porijeklom svog oblika čuva srašteno trajanje arhitekture i liturgije od kasnoantičkih vremena do naše suvremenosti. Crkva je romanička bazilika iz 12. stoljeća. Podignuta je na matrici ranokršćanske katedrale. Naslijedila je njezine osnovne mjere i trobrodnu raspodjelu prostora, s njom također izrazito široku srednju lađu i oblinu apside. Prezbiterij je smješten sav u prostoru glavne lađe. Dužinom je sezao do sredine naosa iznad koga je razinom izdignut. Prilazi mu se širokim stubištem iz lađe, ali i uskim stubama u dnu bočnih brodova. U tjemenu apside je biskupska katedra. Obod kora bio je zatvoren ogradom svetišta, balustradom. Njezin prag djelomično je sačuvan do danas. Ispod prezbiterija ukopana je kripta kojoj se prilazi iz lađe, ali također prolazom i stubištem na sjevernom boku apside. Pod svodom kripte u stražnjem dijelu nalazi se konfesija smještena točno ispod glavnog oltara u svetištu. Bazilika je u 13. stoljeću produžena na pročelnoj strani. Romanički ili još stariji ciborij u svetištu zamijenjen je novim u 14. stoljeću. Balustrada je uklonjena u 15. kada je svetište zatvoreno drvenim korskim sjedalima. Ona su rasporedom bila prilagođena spomenutim bočnim prilazima. Prema lađi kor bijaše zatvoren tzv. letnerom, visokom ogradom s kipovima Raspeća u sredini, te Ivana i Marije pod njim, i grupom od šest apostola s jedne i druge strane na ogradi. U 18. stoljeću bazilika je barokizirana, prekrivena stropovima pod kojima su otvorene mezzalune. U svetištu je uklonjen letner, a na njegovom mjestu podignuta slavolučna stijena. Sjedala iza nje donekle su presložena i razmaknuta, prislonjena uz arkade kolonada. Na pokrov ciborija postavljen je drveni kip Krista. Premješten je u 19. stoljeću kada su uslijedili radovi austrijske konzervatorske službe. U prvoj polovini 20. stoljeća, radovima talijanske konzervatorske službe uklonjeni su barokni stropovi, mezzalune, slavoluk i sl., umjesto starijega izgrađen novi glavni oltar. U drugoj polovini stoljeća provedeni su opsežni zahvati hrvatske konzervatorske službe s kojima su započeli i restauratorski poslovi na drvenim sjedalima.
Svi elementi u strukturi svetišta bazilike svjedoče o liturgijskim mijenama koje su mijenjale i arhitektonske oblike prezbiterija zadarske katedrale.
Stranice postavljene u srijedu, 28. ožujka 2012. Izmijenjeno u četvrtak, 12. rujna 2013.
