Piše Ivan Srša, konzervator-restaurator savjetnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu
Château de Guédelon nije restauratorski projekt. Riječ je o novoj gradnji kojoj primarna svrha nije izgradnja dvorca, nego istraživanje i proučavanje do u najmanjeg detalja svih faza njegove gradnje. Projekt i plan napravio je arhitekt Jacques Moulin,1 zamislivši Château de Guédelon kao turističku atrakciju i mjesto istraživanja tehnika i konstrukcija povijesnih građevina, osmislivši gradnju dvorca srednjovjekovnom tehnologijom i tehnikom, te isključivo autentičnim srednjovjekovnim alatima i materijalima lokalnog podrijetla. Svaki detalj projekta pomno je isplaniran, pa čak i odjeća koju radnici nose na radilištu.2
Ideja o gradnji Château de Guédelon na srednjovjekovni način rođena je u Château de Saint-Forgeau i to nakon što je skupina arheologa, vođena stručnjakom za fortifikacije Nicolasom Faucherreom3 i kastelologom Christianom Corvisierom,4 Michelu Guyotu5 prezentirala rezultate istraživanja izvornih srednjovjekovnih dvorca. Studija je otkrila dvorac iz 13. stoljeća skriven unutar zidova od crvene opeke Château de Saint-Forgeau, koji je sagrađen prema arhitektonskim kriterijima francuskog kralja Filipa II Augusta. To je otkriće pri kraju radova na Château de Saint-Forgeau iznjedrilo ideju o gradnji utvrde i organiziranju radilišta s ciljem boljeg razumijevanja načina na koji su u 13. stoljeću radili graditelji.6
Izgradnju Château de Guédelon sjeverno od Neversa u Departmanu Yonne u Burgundiji (47°35'01''S i 3°09'20''E), započeo je 20. lipnja 1997. Michel Guyot, a njegov je završetak predviđen za godinu 2025. Prošle godine navršila se šesnaesta građevna sezona (1997-2012), svaka započinje početkom travnja i završava krajem listopada. Projekt Château de Guédelon prve tri godine dobivao je financijsku potporu iz različitih izvora, a od godine 2000. njegova se gradnja samofinancira (ulaznicama, suvenirima, restoranom).7 Javnosti je prvi put dopušten pristup radilištu 1. svibnja 1998., od tada godišnje ga posjeti približno 60 000 školaraca i preko 300 000 posjetitelja.8 Radovi u Château de Guédelon nastavljeni su i ove godine.9
Dobro očuvani Dvor Veliki Tabor, s peterokutnim palasom okruženim masivnom zidanom fortifikacijom, smješten je na brežuljku nedaleko Desinića u Krapinsko-zagorskoj županiji (46°9'17'' N i 15°39'05'' E). Konzervatorsko-restauratorska istraživanja započeta godine 1995. i nastavljena godine 1998., zbog raznoraznih su okolnosti dovršena tek godine 2009.10 Radovi su izvođeni u organizaciji Hrvatskog restauratorskog zavoda i uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.11 „Obnova“ Dvora Velikog Tabora započela je godine 2006.12 palasom, a fortifikacije dvije godine poslije.13 Građevinski zahvati kontinuirano su trajali do kraja godine 2011.
Umjesto postupnog i studioznog pristupa u svim segmentima istraživanja Dvora Veliki Tabor, interperetiranja i valorizacije rezultata istraživanja, te pažljiva i obzirnog planiranja zahvata, u radove se ušlo navrat-nanos. Kad im se pristupilo, nije se ni znalo je li riječ o spomeniku sagrađenu u 15. ili u 16. stoljeću, ni je li riječ o spomeniku nastalom u „jednom dahu“ ili je ipak riječ o građevini oblikovanoj tijekom više desetljeća. Čak i ondje gdje je nedvojbeno uložen veliki napor tijekom istraživanja, poput analiziranja i dokumentiranja povijesnih žbukanih slojeva, ne bi li se na osnovi nalaza napravile rekonstrukcije pojedinih graditeljskih mijena na pročeljima,14 sav taj trud u konačnici je ignoriran i obezvrijeđen proizvoljno odabranom industrijskom i poluindustrijskom žbukom.
Prema službenim podacima Ministarstva kulture objavljenima na njegovoj web stranici na restauraciju palasa Dvora Velikog Tabora od 2005. do 2007. utrošeno je 7.700 000,00 KN, a na restauraciju fortifikacije od 2008. do 2012. utrošeno je 49. 983 150,00 KN. Prema tim je podacima na „obnovu“ Dvora Veliki Tabor od 2005. do 2012. ukupno utrošeno 57.683 150,00 KN. No, stvarni iznos za navedeno razdoblje iznosi 79.773 150,00 KN.15 S obzirom na to da je od strane Ministarstva kulture usporeno daljnje financiranje radova, datum završetka svih radova zasad je neizvjestan.16
S konzervatorskog gledišta ništa manje zanimljivi od financijskih pokazatelja dva su posve oprečna pristupa kojima su obavljani dosadašnji građevinski radovi na radilištima Château de Guédelon i Dvora Veliki Tabor. Gradnja Château de Guédelon započeta je godine 1997., odnosno, prema njegovoj zamišljenoj srednjovjekovnoj povijesti godine 1229., a završetak gradnje planiran je za godinu 2025. (1258.). Tri godine prije početka zamišljene povijesne gradnje (1226.) Louis IX, budući Saint Louis, bio je okrunjen u Reimsu. U to je doba Puisaye bio pod nadzorom Jeana de Toucy. Uoči šestog križarskog pohoda Puisaye je uživao u razdoblju realtivne stabilnosti i mira. Čovjek kojega se zamislilo da je dao sagraditi dvorac Guédelon, Guilbert, niže je rangirani plemić, vazal Jeana de Toucy, koji je bio vazal francuskog kralja. S obzirom na ograničene financijske mogućnosti Guilbert je mogao graditi samo mali utvrđeni dvorac, daleko ispod veličine kraljevskih dvoraca poput Louvrea ili Brie-Robert na Seine-et-Marne.
Izgled Château de Guédelon temelji se na arhitektonskim kanonima iz doba Filipa II. Augusta (12/13. stoljeće), francuskog kralja kojem se pripisuje da je standardizirao vojnu arhitekturu dvoraca u Francuskom kraljevstvu. Dvorci građeni prema tom planu poligonalnog su tlocrta, visokih zidina često građenih na niskim podnožjima, suhih su jaraka, s kulama i strijelnicama smještenima na svakom katu, jednom ugaonom kulom višom od ostalih (tour maitresse17), te dvjema valjkastim kulama koje su štitile ulaz.18 Plan Jacquesa Moulina daje opći dojam izgleda dvorca: položaj kula, zidova, zgrada itd. Specifični detalji pomno su istraženi (svodovi, prozori, stubišta, vrata itd.), nakon čega je arhitektonski projekt na radilištu detaljizirao majstor-graditelj (le mâitre d'oeuvre) Florian Renucci.19
Dugotrajni zadatak kompilacija je široke baze informacija nastale skupljanjem podataka iz tri glavna izvora: obilaženja i istraživnja in situ dvoraca iz istog razdoblja i temeljenih na istim arhitektonskim kanonima; onodobnoj ikonografiji (temeljenoj na iluminiranim rukopisima i vitrajima) i na srednjovjekovnim građevinskim ugovorima (sačuvano je nekoliko fragmenata); te na izvještajima s arheoloških iskopavanja i sa suvremenih znanstvenih simpozija, doktorskim dizertacijama itd. Obradom tih informacija stvoren je najkompletniji mogući indeks podataka, na koji se pozivalo kad su selektirane najbolje odgovarajuće arhitektonske mogućnosti za Château de Guédelon.20
Projekt Château de Guédelon jasno je definiran: traženje najvišeg stupnja autentičnosti u svim vrstama radova na radilištu, ograničenje se jedino odnosi na brigu za zdravlje i sigurnost u radu, koji se danas bitno razlikuju od srednjovjekovnih. Važnost projekta u njegovoj je sposobnosti testiranja oruđa i načina rada. Predlaganje vjerodostojnog rješenja za iskrsnule probleme dovodi u svim graditeljskim fazama do neprekidnog razmatranja različitih prihvatljivih mogućnosti, s ciljem korištenja najprepoznatljive teorije na svakom području kako bi se precizno utvrdila metodologija.
U gradnju Château de Guédelon uključeno je nekoliko vodećih francuskih arheologa, povjesničara i stručnjaka za dvorce: Anne Baud, arheologinja, vanredna profesorica na Univerzitetu u Lyonu 2 (Maître de conférence); Nicolas Reveyron, povjesničar umjetnosti, profesor na Univerzitetu u Lyonu 2; Christian Corvisier, povjesničar arhitekture; Phillippe Durand, stručnjak za dvorce, vanredni profesor na Univerzitetu u Bordeauxu 3 (Maître de conférence) i Frédéric Epaud, arheolog, stručnjak za srednjovjekovna krovišta.21
U godini intenzivnih građevinskih radova na fortifikaciji Dvora Veliki Tabor godine 2011. nije bio uključen ni jedan priznati stručnjak koji se bavi srednjovjekovnom i renesansnom fortifikacijskom arhitekturom, što samo po sebi dovoljno govori o neshvatljivo ignorantskom odnosu prema tom jedinstvenom spomeniku fortifikacijske arhitekture u Hrvatskoj.22
U „obnovu“ palasa Dvora Veliki Tabor godine 2006. ušlo se bez dovršenih konzervatorskih i konzervatorsko-restauratorskih istraživanja fortifikacije što je onemogučilo jasno sagledavanje i razumijevanje velikotaborskog kompleksa. Izostala je detaljna analiza njegova građevinskog razvoja, a samim time i korigiranje dotadašnjih spoznaja o dataciji kojom je gradnja kompleska smještena u sam početak 16. stoljeća (nakon 1502.). Naknadno provedena istraživanja upućuju na to da gradnju palasa ipak treba pomaknuti prema sredini 15. stoljeća, a početak gradnje fortifikacije u drugu polovicu 15. stoljeća.23
Kao što uoči radova nisu dovršena sva potrebna istraživanja tako su i odluke o zahvatima donošene "u hodu", s nedopustivim i teško shvatljivim improviziranjem in situ. Rezultat takva pristupa niz je dvojbenih rješenja koja se ne ogledaju samo u nedosljednoj prezentaciji palasa, nego i na dosad izvedenim radovima na pročeljima fortifikacije. U pojedinim, na prvi pogled manje važnim detaljima, u palasu se djelomice pribjeglo izmišljanju pa čak i preinačavanju činjenica, a isti je način primjenjen i na daleko većim i vidljivijim površinama – na pročeljima fortifikacije. Primjerice, premještanje s trećeg na drugi kat podne tavole s ucrtanim ženskim poprsjem u poluprofilu i godinom 1550., gdje je prezentirana kao muzeološki izložak, nepotrebno je nijekanje njezinog izvornog nalazišta, što navodi na pomisao da se u prostoru trećeg kata nastojalo izbjeći obrazlaganje njegove izvorne funkcije (žitnica).24 Jednako se tako posve neshvatljivo inzistiralo na oker boji pročelja fortifikacije, iako su njezina pročelja bila obijeljena nakon svake obnove.
O dosadašnjim radovima na Dvoru Veliki Tabor može se raspravljati iz raznih kutova, no, bilo koji da se odabere uvijek pred očima treba imati činjenicu da je riječ o jedinstvenom spomeniku arhitekture prema kojem se treba odnositi s poštovanjem i nadasve obzirno, i to kako prema njegovoj formi tako i prema materijalu od kojega je sagrađen. Riječ je, jednako kao i kod zidnih slika,25 o njegovoj vanjskoj i unutarnjoj prezentaciji, odnosno vidljivoj i nevidljivoj prezentaciji. Za opstojnost arhitekture od njezine moguće slabe ili čak posve pogrešno izvedene vidljive prezentacije (forma), daleko je opasnija njezina loše izvedena i/ili dvojbena nevidljiva prezentacija (materijal) koja zadire u samu tvarnu strukturu građevine. Zbog toga nevidljiv dio prezentacije zahtijeva nadasve savjestan pristup, jer problemi uzrokovani neodgovarajućim postupcima mogu još tijekom zahvata priskrbiti dodatne probleme, ali, što je još važnije, trajno oštećenje građevine.
Da bi se provela silna injektiranja zidova u njima su izbušene brojne rupe i u njih ubrizgane ogromne količine smjese za koju, osim što je ireverzibilna nitko sa sigurnošću ne može tvrditi kako će se ponašati unutar zidova kroz duže vremensko razdoblje.26 Takvim načinom učvršćivanja zida, ne samo da je bušenjem brojnih rupa trajno oštećena površina zida, nego je ubrizgavanjem smjesa djelomice promijenjena i njegova struktura.27 Usputni problemi uzrokovani injektiranjima doimaju se gotovo posve zanemarivima.28
Mjesto za gradnju Château de Guédelon odabrano je na osnovu dostupnosti materijala za gradnju: napušten kamenolom u velikoj šumi s jezercem. Radilište je smješteno usred šume, između sela Saint-Sauveur-en-Puisaye i sela Saint Armand-en-Puisaye, koja spaja cesta D955. Od sela Saint Sauveur-en-Puisaye udaljeno je 6 kilometara, a od najbliže željezničke stanice 26 kilometara (Cosne-sur-Loire). Od Pariza i od Dijona radilište je udaljeno 2 sata, od Orleansa 1:45, a od Bourgesa 1:20.29
Smještaj dvorca nikad nije bio prepušten slučaju. Bez obzira na to jesu li građeni na taktičkoj lokaciji s koje su nadzirane komunikacije ili su dominirali područjem kao pokazatelji moći i autoriteta, gradnja budućeg dvorca uvijek je bila rezultat strateškog pristupa; ni Château de Guédelon nije bio izuzetak od tog pravila. Njegovo je radilište odabrano ponajprije zbog blizine odgovarajućeg građevinskog materajala. Naime prijevoz je u Srednjem vijeku bio iznimno skup, a brojni porezi i nameti mogli su čak udvostručiti troškove. Prevezena dobra, bez obzira da li cestom ili vodom, vrijeme gradnje značajno su mogla produžiti. Zbog toga se tražilo mjesto na kojemu će radnici imati pristup svom potrebnom materijalu. U Guédelonu su pronašli hrastovu šumu, napušteni kamenolom, glinu, pijesak i vodu – gotovo da se više i nije moglo tražiti. Projektu je bilo naklonjeno čak i zemljopisno ime okolnog područja, Forêt et Étang de Guédelon (Šuma i jezero Guédelona), imena kao da su bila predodređena za tu srednjovjekovnu pustolovinu.30
Radilište Château de Guédelon upošljava stručnu skupinu sastavljenu od četrdeset radnika s punim radnim vremenim i dvadesetpetoricu sezonskih radnika.31 Različitog su obrazovanja i iskustva. Jedni su iskusni obrtnici a drugi početnici, no, svi zajednu čine motiviranu skupinu koju vodi majstor Florian Renucci.
Na radilištu Château de Guédelon nema suvremenih strojeva i alata, umjesto dizalice veliki je kolut, "vjeveričin kavez" (la cage à écureuil), stroj napravljen po uzoru na srednjovjekovne strojeve koje pokreće čovjek. Sav su potreban alat i oruđe za rad napravljeni in situ: teški batovi, željezni klinovi i dlijeta za vađenje kamena; dlijeta, čekići, ravnala, šestari i šablone za kamenoresce; kovački čekići, dlijeta i peći za bravarske i kovačke radove; tesarske sjekire i pile, stolarski čekići, dlijeta, svrdla i klamfe; zidarski čekići, žlice, kante, ravnala, kutnici i libele za pomoć pri zidanju, te grabilice i lopate za izradu vezivne i pokrivne žbuke; zidane su kovačka peć i peć za pečenje crijepova i podnih tavola. Teži se materijal na radilištu prevozi kolima s konjskom zapregom, a lakši tačkama ili se nosi u pletenim koševima. Château de Guédelon nema bučnih strojeva, ondje se čuju udarci batova kojima se vadi kamen, sjekira i pila kojima se obaraju stabla potrebna za izradu greda, dlijeta i čekića kamenorezaca, udarci kovača, štropot konjske zaprege…
Radilište u Dvoru Veliki Tabor prepunom bučnih i iritantnih mehaničkih zvukova strojeva i alata nalikovalo je bilo kojem industrijaliziranom radilištu. Nad Dvorom Veliki Tabor visio je veliki kran dizalice, pod njime se mješalicama radila žbuka, u njegovim su zidovima snažnim električnim bušilicama probijane brojne rupe － za injektiranja, uglavljivanje zatega, otvaranje kanala za ugradnju cijevi, pri čemu je stradavao i novootkriveni oslik － ili je lomljen kamen za polaganje vodovodnih cijevi u tlu prizemlja. Niz pročelja fortifikacije slijevali su se slapovi injektirane smjese pa i ne treba čuditi što su naposljetku svi ostaci povijesnih žbukanih slojeva odstranjeni pod velikim pritiskom vodenim mlazovima.
Posvemašnji nemar i nebriga za spomenik, ali i za tuđe, već obavljene restauratorske zahvate, bili su vidljivi na svakom koraku. Na obnovljene zidne slike na prvom katu fortifikacije naslanjane su lopate i cijevi o koje se vješala radnička odjeća. Obrađivanje drvenih greda motornim pilama na zidovima kula ostavilo je nebrojeno iverje i trunje, koji su već s prvom kišom na nezaštićenim zidovima uzrokovali onečišćenje zidnog oslika i punjenje svodnih džepova bazenima taninom zaprljane vode, koja je natopila svodove i uzrokovala oštećivanje žbuke na svodovima u prizemlju. Rezultat je to prije svega slabe koordinacije među kooperantima i gotovo nikakvog nadzora tijekom trajanja građevinskih radova. Silne količine vode i smjese koja je injektirana u zidove do te ih je mjere natopila da je, slijevajući se kroz pukotine, doprla do drvene stolarije vratnih okvira koji su natopljeni vodom nabubrili i djelomice iskočili iz svog ležišta, pri čemu je stradala i okolna već restaurirana žbuka.
Michel Guyot
Neki su ideju Michela Guyota o gradnji srednjovjekovnoga dvorca smatrali zabavnom, a drugi su je podsmješljivo odbacivali kao potpuno besmislenu (idée folle). No, Maryline Martin, ravnateljica Guédelona, diplomirana povijesničarka umjetnosti i istočnjačkih jezika, prva je povjerovala u oživotvorenje Guyotove ideje. Nakon što je Guyot s njom razgovarao o svojoj ideji prvi put zimi godine 1995. bila je uvjerena u to da je ona ostvariva i pogurala je projekt. Nakon šesnaeste sezone radova Château de Guédelon ušao je u drugu polovicu predviđenog roka za njegovu izvedbu, a njegovi obrisi sve su jasniji i sve bliži projektom predviđenom izgledu.
Željezovit pješčenjak je kamen pronađen u različitim lokalnim građevinama, od Château de Ratilly do mnogo skromnijih les maisons poyaudines,32 a sadrži 30-40% željeznog oksida što ga čini nadasve teškim za vađenje i obradu. Ovisno o razini željeznog oksida ili oker pigmenta, njegove boje variraju između boje tamnoga meda (lomljivi kamen slabije kvalitete) i ugljeno crne (vrlo tvrdi kamen). Vadi se u kamenolomu smještenom neposredno kraj zidova dvorca. Najkvalitetniji blokovi pripremaju se za klesanje nadvoja, ključnih kamena, konzola, klesanca, itd., a srednje kvalitetni kameni blokovi grubo se oblikuju i upotrebljavaju za zidanje bedema i lica nutarnjih zidova dvorca. Ograničeni fond, koji je vrijedio kako u Srednjem vijeku tako i na radilištu Guédelona, ne dopušta da se materijal rasipa, zbog čega se kamen slabije kvalitete i komadi ostali od lomljenja u kamenolomu miješaju s vezivnom žbukom kako bi se tim kršem popunili srednji dijelovi zidova (prosječna širina zidova Guédelona su 3,5 metra). Za određene zamršene oblike (križno-rebraste svodove, bifore itd.) upotrebljava se vapnenac iz obližnjeg kamenoloma. Ovisno o njihovom budućm položaju u dvorcu kameni se blokovi prevoze konjskom zapregom do klesarske radionice ili su dižu na zidove pomoću "vjeveričinoga kaveza".
Nabava drva bila je od vitalnog interesa u srednjovjekovnoj gradnji: galerije nad šetnicama, gledalište na vrhu tornja, mostovi, itd. Međutim, zbog truljenja vrlo je malo sačuvanih tragova drva u eksterijeru. Preživjelo je tek malo krovne građe. U šumi Guédelona hrast je prevladavajuće drvo. Svako njegovo obaranje drvodjelci usklađuju s posve određenom potrebom konstrukcije: određeno drvo, određeni dio, određena visina selektiraju se ovisno o tome je li ono namijenjeno za izradu nadvoja nad kaminom ili rogova na sjevernoj strani krovišta. Drvene se grede tešu, a drveni pokrov od šindre, daščica nejednakih dimenzija, napravljen je in situ za pokrivanje pomoćnih zgrada.
Guédelon je smješten u području zvanom Puisaye, poznatom po kvalitetnom okeru i glini, čija je prisutnost doprinjela dugotrajnoj tradiciji izrade keramike. Na radilištu se glina koristi na dva načina: sirova se glina rabi za izradu žbuke, plota i zidova od pletera; njezinim se pečenjem rade crijepovi i izrađuje ukrasna podna opeka. Glina se kao "maz" – ljepljivi građevni materijal napravljen od zemlje, gline, pijeska, slame i vode – nanosi na ispletenu rešetku od pruća (pleter), koja se upotrebljava za izradu zidova različitih radionica na radilištu. Nakon vađenja iz jama ispunjenih vodom glina se čisti i nabija, te oblikuje u drvenim kalupima kao crijep ili podna pločica. Potom se suše na suncu i oko 12 sati peku u pećima na drva, na temperaturi od približno 1000°C. Crijepovi su nakon pečenja razičitih boja, neki su više a neki manje svinuti.
Žbuka se također radi in situ od gašenoga vapna i pijeska različite granulacije. Za žbuku od vapna, pijeska i vode, vrlo je važno doziranje njezinih komponenti, jer ako joj nedostaje vapna žbuka je "premršava" i preslaba i ne bi funkcionirala kao djelotvorno vezivo. Iz sigurnosnih razloga vapno se ne pali na radilištu, ono se na radilište dostavlja kao gašeno vapno, nakon čega ga radnici odgovorni za miješanje žbuke (les gâcheurs33) pohranjuju u jame i prekrivaju vodom. Unutar jedne ili dvije godine nakon gradnje, na mjestima pokapanima vapnom, zidovi Guédelona pokazivali su neugledne bijele pruge, što je dovelo do zaključka da je vjerojatno to bio glavni razlog zašto su srednjovjekovni dvorci odmah nakon izgradnje bili ožbukani i obojeni. Naime, na taj se način sakrivao nered nastao tijekom građenja.
Drago Miletić34
O rezultatima arheoloških istraživanja na prostoru Dvora Veliki Tabor i o istraživanjima arhitekture njegova palasa i fortifikacije u proteklih je petnaestak godina objavljeno više članaka.35 No, osim Drage Miletića nitko od istraživača i autora članaka uoči obnove Dvora Veliki Tabor nije problematizirao njegovu buduću namjenu, a poslije ni na palasu godine 2007. izvedene radove.36
Analizirajući radove na palasu Drago Miletić najprije se osvrnuo na odstranjivanje izvorne žbuke na pročeljima s posve pogrešnim odabirom vrste žbuke37 i njezinom pogrešnom površinskom obradom, te na neodgovarajuću zamjenu „starog pretežno biber, a u manjoj mjeri wienertasche crijepa“ novim toniranim crijepom. Da je prezentacija pročelja palasa nedosljedno provedena svjedoči i činjenica što su prozorima vraćeni šprljci i ostakljenje bucnama, ali ne i drveni kapci.38 Nedosljednosti koje je u prezentaciji uočio nisu izbjegnute ni na manjim detaljima: „Na podu su daske zabijene 'kovanim' čavlima, ali je sav okov na prozorima i vratima palasa pričvršćen suvremenim vijcima s križnim glavama.“
Od tih nimalo beznačajnih detalja, daleko je veća šteta što su zauvijek odstranjene ne samo žbuka na pročeljima, nego i one u unutrašnjosti palasa, čemu su ponajprije uzroci gusti raster injektiranih mjesta i postavljanje karbonskih vlakana na zidove neposredno ispod grednika u unutrašnjosti palasa, ali brojne instalacije uključujući i "podžbukno zidno grijanje".39 Posve novi konstruktivni element na trećem katu palasa je "nosiva željezna rešetkasta konstrukcija između istočne prostorije i stubišta". A da se nije prezalo ni od izmišljanja na trećem katu svjedoči zamjena dvaju zatečenih drvenih vratnih okvira kamenima i dislociranje izvorne podne tavole s njezinog mjesta na trećem katu na drugi kat, gdje je prezentirana kao muzeološki izložak.40
No, ni dosad izvedeni radovi na fortifikaciji pristupom se nisu bitno razlikovali od onih na palasu. Sa svih krovišta fortifikacije odstranjeni su zatečena drvena krovna konstrukcija i pokrov biber crijepom koji je zamijenjen obojenim crijepom. Nasuprot srednjovjekovnoj štednji rasipanje materijala vjerojatno je na Dvoru Veliki Tabor bilo najizrazitije upravo u potpunoj zamjeni krovišta. Zar je moguće da su grede, rogovi i letve bile u tako lošem stanju da ih se moralo baš sve zamijeniti? Ako je krovna konstrukcija doista bila u tako lošem stanju kako to da se sama nije urušila pod teretom crijepa? U cijelosti su također s pročelja fortifikacije odstranjeni zatečeni povijesni slojevi žbuke koji su zamijenjeni poluindustrijski proizvedenom žbukom na radilištu.41 O provedenim injektiranjima na fortifikaciji svjedoči raster brojnih rupa, a o konstruktivnoj sanaciji željezne zatege u podovima.
Svi dosadašnji građevinski radovi, kako na palasu tako i na fortifikaciji, izvedeni su suvremenom tehnikom i tehnologijom, industrijskim materijalima koji su jednim dijelom uvezeni iz inozemstva (karbonska vlakna, aditivi,42 žbuke,43 crijep44), a jednim su dijelom dovezeni s udaljenosti od približno 200 km (pijesak45). U unutrašnjosti fortifikacije osim izvedene statičke sanacije, injektiranjima i zategama izvedenim u podu, te u podu izvedenim instalacijama za grijanje, do kraja 2011. izvedena je još i prozorska stolarija. Prilikom njezine ugradnje na više je mjesta utvrđeno da mjere novih prozora ne odgovaraju stanju in situ. Da bi se pod kutom od 90° mogao otvoriti prozor u sjevernoj prostoriji na prvom katu kule D, trebalo je odstraniti dio susvodnice nad prozorom, a u prostoriji zapadno od nje na izvorni je kameni prozorski okvir s nutarnje strane prislonjen novi drveni dvostruki prozor.
Usporedba navednih dvaju pristupa, jednoga prema spomeniku kulture iz 15. stoljeća (Dvor Veliki Tabor) i drugoga koji spomenikom tek treba postati (Château de Guédelon), usporedba je dviju krajnosti. Ondje gdje je bila sama po sebi razumljiva, obzirnost je izostala, nažalost je ustuknula pred neznanjem i nemarom u pristupu i krajnjom bezobzirnošću u realizaciji. S druge strane, promišljen i obzirno prostudiran projekt, koji se isprva podsmješljivo ocjenjivao kao idée folle, već njegova dosadašnja realizacija zavrjeđuje priznanje i divljenje. Apsurd je to veći doda li se tomu da su za prvi utrošena nemala sredstva poreznih obveznika, a da se drugi samofinancira sredstvima posjetitelja.
Zatečena drvena krovna konstrukcija, bez obzira na njezino stanje, i na palasu i na fortifikaciji Dvora Veliki Tabor odstranjena je u cijelosti i zamijenjena novom. S krovištem je odstranjen i cijeli njegov pokrov, osim istočne stranice krova nad palasom. Na pročeljima palasa sačuvan je dio izvorne žbuke, a ona na pročeljima fortifikacije odstranjena je u cijelosti. Na pročeljima palasa vapnena je žbuka zamijenjena industrijski proizvedenom žbukom, a pročelja fortifikacije ožbukana su industrijskim poluproizvodom u koji je u svaki sloj dodavan aditiv, a naposljetku su završnim slojem aditiva premazana sva dosad ožbukana pročelja fortifikacije.46 Nerazgrađene čestice okeržućkastog pigmenta (žuti oker) kojima se tonirao pijesak za žbukanje fortifikacijskih pročelja, 47 u međuvremenu su izbile na površinu žbuke, a svjetlucavi dijelovi njezine površine svjedoče o aditivom jače zasićenim dijelovima žbuke. Ideja „da se vanjska pročelja ne bijele kako bi se očuvala slika Dvora u pejsažu“48 sama po sebi govori o nerazumljivom ignoriranju činjenice da su pročelja fortifikacije nakon žbukanja doista bila obijeljena.49 Nakon žbukanja pročelja su bijeljena vapnom i/ili oslikavana i zbog estetskih razloga i radi zaštite žbuke, ali i da se prikriju nedostaci učinjeni tijekom žbukanja, primjerice različiti tonovi i obradba žbuke među dnevnicama s brojnim nezgrapno izvedenim spojevima među njima.
Na dosadašnju „obnovu“ Dvora Velikog Tabora Ministarstvo kulture Republike Hrvatske je od 2005. do 2012. godišnje u prosjeku izdvajalo 9,971.643,75 kn ili 1,312 058,38 eura, a radovi u Château de Guédelon, koji se samofinanciraju samo od prodaje ulaznica za pristup radilištu godišnje zarađuje približno 2,970.000 eura (22,572.000,00 kn).50 S ukupno dosad potrošenih sredstava na obnovu Dvora Veliki Tabor i onih koja se tek planiraju do njegova završetka mogla su se obnoviti četiri ljetnikovca veličine ljetnikovca Bunić-Kaboga u Rijeci Dubrovačkoj.51 A da se ne govori o tome da se tim sredstvima moglo obnoviti gotovo pola od ukupnog broja istarskih zidnih slika u približno 93 crkvice.52 Stoga, kad je riječ o „obnovi“ Dvora Veliki Tabor, s pravom se treba zapitati zar je doista baš tako moralo biti?
Pitanje tko je odgovoran, točnije, tko sve je kriv i kako se uopće moglo dogoditi da se unatoč golemoj količini novca utrošenog u obnovu proizvede toliko štete na spomeniku, zahtijeva nedvojben i jasan odgovor, kako s konzervatorske i konzervatorsko-restauratorske53, tako, nedvojbeno, i s financijske strane. S gledišta zaštite kulturne baštine nije se teško složiti s mišljenjem Drage Miletića da je riječ o školskom primjeru obnove kako se nikada ne bi smjelo pristupiti spomeniku i intervenirati u spomenik. Ne, Dvor Veliki Tabor zaista nije zaslužio takvu „obnovu“!
Da se ne bi pogrešno razumjelo, nije riječ o zagovaranju posve istoga pristupa radovima na radilištu Dvora Veliki Tabor kao na radilištu Château de Guédelon, niti se umjesto dizalica zagovara uporaba „vjeveričina kaveza“, nego o izostanku obzirnosti i pažnje kojima su se trebala poštovati struktura i povijesna slojevitost Dvora Veliki Tabor. Pažnja i obzirnost, vidljive na svakom koraku na radilištu Château de Guédelon, na radilištu Dvora Veliki Tabor u potpunosti su izostale, pa zbog toga ne treba začuđivati što je izvorna struktura zidova punjena nereverzibilnim materijalom za koji nitko ne zna kako će se u zidu ponašati tijekom duljeg razdoblja. Izostanak bilo kakve obzirnosti još je vidljiviji u cjelovitom odstranjivanju povijesnih slojeva žbuke i njihovoj zamjeni industrijskim i poluindustrijskim žbukama, koje im svojom strukturom i sastavom nisu ni približno slične.54
Spomenik nije samo vidljiva forma, spomenik je i njegova nevidljiva struktura. Trajno izmijenjena izvorna struktura obezvrjeđuje spomenik, a nerijetko i izravnoj opasnosti izlaže njegovu formu. Smisao zaštite kulturne baštine nije i nikako ne bi smjela biti industrijalizirana obnova iza koje ostaju „spomenici-ljušture“, manje ili više nagrđene forme i trajno izmijenjene strukture.
„Obnova“ Dvora Veliki Tabor morala bi biti prekretnica u Službi zaštite kulturne baštine, takva se „obnova“ više nikada i nigdje ne bi smjela ponoviti! Da bi se to postiglo, konzervatorska i konzervatorsko-restauratorska struka napokon bi trebale duboko preispitati vlastiti raison d'ètre i ujediniti se u zajedničkom cilju posvećenu zaštiti i očuvanju kulturne baštine u svim njezinim segmentima. Dosadašnja međusobna razilaženja i pojedinačna spočitavanja oko pojedinih zahvata, pa tako i na Dvoru Veliki Tabor, te dvije međusobno usko povezane struke trebaju što prije riješiti, jer je današnje stanje u Službi zaštite kulturne baštine dijelom posljedica i njihova tinjajućeg nesuglasja.55
Premda je broj društava i udruga kojima je svrha napredak zaštite kulturne baštine odraz demokratičnosti i pluralizma mišljenja, u struci osjetljivoj poput zaštite spomenika kulturne ona je odraz i njezine gotovo bolne razjedinjenosti. Nije samo riječ o nerazumijevanju između konzervatora i konzervatora-restauratora, jednih koji izdaju prethodna dopuštenja i nadziru radove i drugih koji te radove planiraju i izvode.56 Međutim, nerazumijevanja su nerijetka i među samim konzervatorima-restauratorima, ponajprije zbog metodoloških i tehnoloških razilaženja oko pojedinih zahvata, što je u Hrvatskoj ponajprije posljedica nepostojanja temeljnih načela konzerviranja i restauriranja.
Mnoštvo usvojenih međunarodnih dokumenata o zaštiti kulturne baštine sami po sebi ne tvore načela, no, oni mogu poslužiti kao polazišna točka za njihovu izradbu, kao temelj na kojemu načela konzerviranja i restauriranja u Hrvatskoj tek treba izgraditi. Međutim, za njihovu je izgradnju nužno sudjelovanje svih konzervatora i konzervatora-restauratora u Hrvatskoj, kako onih zaposlenih u državnim institucijama, tako i privatnika, bilo da je riječ o slobodnjacima ili o radionicama. U izradbi načela konzerviranja i restauriranja poučan je primjer engleske službe zaštite baštine (English Heritage, Conservation Principles, Policies and Guidance) koja je kreiranje vlastitih načela omogućila svim zainteresiranim stručnjacima i cjelokupnoj javnosti.57
U institucionalnom dijelu Službe zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj – Upravi za zaštitu kulturne baštine s konzervatorskim odjelima i u Hrvatskom restauratorskom zavodu – približno je 560 zaposlenika (broj samih konzervatora i konzervatora-restauratora manji je približno od 12 do 15%, koliko otpada na administraciju i ostale prateće službe).58 Doda li se tim dvjema institucijama i 40-ak restauratora koji djeluju u muzejima i galerijama, ukupan broj institucionalnih konzervatora i konzervatora-restauratora približno je 525 zaposlenika. Prema postojećemu popisu Ministarstva kulture o izdanim dopuštenjima za rad, u Hrvatskoj je 217 privatnih konzervatora-restauratora koji rade na djelima kulturne baštine.59 Iz navedenog izlazi da su približno 742 konzervatora i konzervatora-restauratora u Hrvatskoj koji lege artis obavljaju poslove na zaštiti kulturnih dobara.
Manji dio njih članovi su pet društava ili udruga, na koje u prosjeku otpada oko 150 konzervatora i konzervatora-restauratora, međutim, stvarni je broj njihovih članova manji jer znatan dio njih nisu članovi nijednoga društva ili udruge. Početkom lipnja 2013. Društvo konzervatora Hrvatske imalo je 102 registrirana člana; IIC Hrvatska i ICOMOS Hrvatska po 70 članova; Hrvatsko restauratorsko društvo 41 člana, koliko približnio ima i Sekcija restauratora i preparatora HMD-a.60 Ukupno pet spomenutih društava i udruga imaju približno 323 člana, što je oko 43% od ukupnoga broja konzervatora i konzervatora-restauratora u Hrvatskoj.
Ako svi zainteresirani za budućnost zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj žele konsolidirati svoje redove, "pokrpati rupe" i ojačati temelje svojeg raison d'être, dogovor o izradbi temeljnih načela konzerviranja i restauriranja u Hrvatskoj mogao bi biti prvi korak koji bi predsjednici pojedinih hrvatskih društava i udruga konzervatora i konzervatora-restauratora trebali odmah dogovoriti i što prije započeti.
U međuvremenu, dok ne započnu i dok budu trajali dogovori na razini društava i udruga o izradbi načela, u kratkom je roku moguće osnovati komisiju koja će preuzeti onu ulogu koja je sadašnjoj situaciji u zaštiti kulturne baštine u Hrvatskoj prijeko potrebna. Njezinim bi se osnivanjem mogle bar donekle zatvoriti nastale pukotine u radu konzervatora i konzervatora-restauratora, čime bi zajednički svoju pozornost mogli usmjeriti izradbi spomenutih načela.
Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u tadašnjoj je Službi zaštite spomenika kulture ukinuto mnogo toga, pa i ono što nikako nije trebalo biti ukinuto, poput „Komisije za ocjenu projektnih elaborata“ koja je djelovala pod okriljem tadašnjega Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Premda u radu spomenute komisije nisu sudjelovali konzervatori, zbog čega je s konzervatorskoga gledišta bilo i dvojbenih zaključaka, ta je komisija za brojne projekte bila barem kakav-takav stručni filtar. Danas, osim financijskog, nema stručnog filtra, nema komisije ekipirane stručnjacima poput Sene Sekulić Gvozdanović, Eugena Erlicha, Brune Milića ili Andrije Mohorovičića koja bi preispitala svaki projekt vezan za graditeljsko naslijeđe prije negoli počne njegova realizacija.
Iskustvo „obnove“ Dvora Veliki Tabor svima koji rade u zaštiti kulturne baštine u Hrvatskoj trebalo bi nalagati žurno osnivanje stručnog tijela na najvišoj razini, sastavljena ponajprije od radovima dokazanih konzervatora i prema potrebi stručnjacima izvan Službe zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj, specijaliziranima za pojedina područja. U suprotnom, kad se prašina oko „obnove“ Dvora Veliki Tabor slegne moglo bi se zaključiti da „vrag“ i nije tako crn, skriven pod prašinom njegovo bi nas sivilo naposljetku sve moglo prekriti.
1Jacques MOULIN (Centre des monuments nationaux), diplomirao je na L'Ecole pratiqe des hautes études (EPHE) s tezom o Pierreu de MONTREUIL i arhitekturi 13. stoljeća. Pierre de MONTEREU ili Pierre de MONTREUIL francuski arhitekt (oko 1200-1266). Vidi: Henry FOCILLON, The Art of the West in the Middle Ages. London-NewYork, 1969, str. 41-42. Natrag.
2Guédelon chantier médiéval. Ils bâtissent un château fort, Les plans de Guédelon (26.6.2013) Natrag.
3Nicolas FAUCHERRE (1957.-), dr. sc., jedan je od francuskih eminentnih specijalista za klasične fortifikacije. Predaje povijest na Sveučilištu u Nantesu, u Parizu na školi Ecole de Chaillot (koja organizira tečajeve za arhitekte specijalizirane za područje kulturne baštine) i na Ecole du Louvre (vojna arheologija). Fortimedia (26.6.2013) Natrag.
4Christian CORVISIER doktorirao je srednjovjekovnu arheologiju u Parizu, predsjednik je Défi Patrimoine, povjesničar je arhitekture i fortifikacija i stručnjak za dvorce. Natrag.
5Michel GUYOT u Parizu je završio studij Beaux-Arts, a godine 1979., novcem zarađenim trogodišnjim poučavanjem jahanja, za nekoliko je tisuća franaka kupio renesansni Château de Saint-Forgeau. U to je doba dvorac bio pred napuštanjem i zahtjevao je hitnu obnovu, trebalo je popraviti na tisuće metara krovnog pokrova, greda, raspucanih zidova... Da pomogne financiranju obnove dvorca otvorio ga je javnosti, vikendima u srpnju i kolovozu uz pomoć 700 glumaca volontera ostvario je spektakularne prizore svjetla i zvuka, insceniravši 500 godina povijesti Château de Saint-Forgeau. Ozark Medieval Fortress, Michel Guyot, the inventor (26.6.2013). Natrag.
6Maryline MARTIN i Florian RENUCCI, Guédelon: A Castle in the Making. Rennes, 2011. Éditions Ouest-France, Édilarge SA, Rennes, 2011.), str. 16-17. Natrag.
7Maryline MARTIN i Florian RENUCCI (bilj. 6.), str.17.; Laura GRIFFIN: My French life, Guedelon Castle (26.6.2013).Natrag.
8Ulaznica za djecu do 17 godina do 2011. naplaćivale su se 7 €, a za odrasle 8,5 €. Približna kalkulacija na školskim ulaznicama mogla bi iznositi oko 420 000 €, a na ulaznicama za posjetitelje oko 2 550 000 €. Iz čega se može zaključiti da je približna godišnja zarada samo od ulaznica oko 2 970 000 € (ne računajući prihod od suvenira i restorana) dovoljna za financiranje 50-tak zaposlenih, od kojih 35 neposredno radi na radilištu. Prosječna godišnja bruto plaća 2012/2013. u Francuskoj približno je 35.040 € (45.600 $ ili 266.304,00 KN). Vidi http://www.averagesalarysurvey.com/ (9.5.2013). No, taj podatak treba uzeti s određenom rezervom, jer se na istoj web stranici za Hrvatsku u istom razdoblju navodi da je približan iznos prosječne godišnje bruto plaće 20.900 $ (16.060 € ili 122.056,00 KN), što je u usporedbi s podacima Državnog zavoda za statistiku više približno za 25%. – Prema podacima iz 2012. ulaznice za odrasle poskupile su na 10,00 €, a za djecu na 8,5 €. Press release (26.6.2013.) Natrag.
9Guédelon, A Castle in the making No 11 (PDF). (26.6.2013.). Natrag.
10Krasanka MAJER i Edita ŠURINA, Desinić, Hum Košnički, Dvor Veliki Tabor. "Portal", 1, 2010, str. 28.; Drago MILETIĆ, Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske. DPUH, Zagreb, 2012, str. 368-376. Natrag.
11Krasanka MAJER i Edita ŠURINA (bilj. 10.), str. 28. Natrag.
12Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (dalje: MK), Financiranje, Odobreni programi u 2006. i 2007. godini: Zaštita nepokretnih spomenika kulture (sa stanjem 31.12.2006. i 31.12.2007). (21.5.2012) i (21.5.2012). Natrag.
13MK, Financiranje, Odobreni programi u 2008. (21.5.2012). Natrag.
14Krasanka MAJER i Ramona MAVAR, Oslikana pročelja velikotaborskog palasa. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 31/32, 2007/2008., str. 147-159.; Duško ČIKARA, Anka ČURIĆ, O prvotnom izgledu i dataciji velikotaborske utvrde. Peristil, 54/2011., str. 63-71. Natrag.
15Manju sumu treba uvećati za naknadno odobrena sredstva koja nisu prikazana na spomenutim stranicama Ministarstva kulture. Riječ je o svotama od 800.000,00 KN (2005.); 13.890 000,00 KN (2007.); 5.000 000,00 KN (2008.) i 2.400 000,00 KN (2011.). Navedena naknadna izdvajanja iznose 22.090 000,00 KN, što znači da je u razdoblju od godine 2005. do godine 2012. za obnovu Dvora Veliki Tabor utrošeno 79.773150,00 KN. Doda li se toj svoti i suma od 4.310 000,00 KN koliko je utrošeno u razdoblju od 2001. do 2004., koje nije prikazano na web stranici MK, ukupan iznos utrošenih sredstava od 2001. do 2012. iznosi 84.083 150,00 KN. Natrag.
16Prema podacima Ministarstva kulture Dvor Veliki Tabor 2013. nije među odbijenim programima niti među jednogodišnjim programima financiranja. No, da se radovi i dalje financiraju svjedoči ugovor br. U-85/13 prema kojemu je u godini 2013. za radove odobreno 1.450.000,00 KN. Vidi: MK, financiranje, Odbijeni jednogodišnji programi u 2013. i Odobreni jednogodišnji programi u 2013. (21.5.2013). Natrag.
17Tour maîtresse (f.) – gospodareva kula. Natrag.
18Guédelon chantier médiéval. Ils bâtissent un château fort. Le cadre historique, architectural et social (26.6.2013.). Natrag.
19Maryline MARTIN, Florian RENUCCI, Construction d'un Chateau Fort: Guedelon. 2007. - Florian Renucci, odgovoran za oživotvorenje projekta Jacquesa Moulina, diplomirao je filozofiju, povijest umjetnosti i arheologiju, a nakon diplome šest godina je radio u tvrtkama specijaliziranim za restauriranje povijesnih građevina. Natrag.
20Guédelon chantier médiéval. Ils bâtissent un château fort. La méthodologie (26.6.2013.). Natrag.
21Maryline MARTIN i Florian RENUCCI (bilj. 6), str.121; Guédelon chantier médiéval. Ils bâtissent un château fort. La démarche scientifique (26.6.2013.). Natrag.
22U Hrvatskoj su nekolicini povjesničara, povjesničara umjetnosti i arhitekata uža specijalnost srednjovjekovna i/ili renesansna arhitektura i burgovi, no, niti jedan među njima nije bio uključen u radove na Dvoru Veliki Tabor. Primjerice, arhitekt dr. sc. Zorislav Horvat, povjesničar dr. sc. Milan Kruhek, povjesničar dr. sc. Krešimir Regan, povjesničar umjetnosti dr. sc. Andrej Žmegač, povjesničar umjetnosti prof. Drago Miletić. Kao vanjski suradnik u nedefiniranom statusu (konzultant?) bio je angažiran umirovljeni sveučilišni profesor kojemu je uža specijalnost barokno razdoblje. Natrag.
23Sukladno tim je istraživanjima palas dao sagraditi grof Fridrik II. Celjski (†1454.), a gradnju fortifikacije započeo je Jan Vitovec (†1469.). Ivan SRŠA, Veliki Tabor, Katalog izložbe: Tajanstvena gotika, Veliki Tabor i kapela sv. Ivana. MHZ, Dvor Veliki Tabor, Desinić 2012, str. 5-33. Natrag.
24Drago MILETIĆ (bilj. 10.), str. 374. Natrag.
25Ivan SRŠA, Pitanje prezentacije fragmentarno očuvanih zidnih slika, u: Peristil, 53 (2010.), str. 127-144. Natrag.
26„Nove tehnike, materijali i postupci često izgledaju obećavajuće, ali se mogu pokazati razočaravajućima i ponekad katastrofalnima. Kako bi ih se pouzdanije promicalo treba proći mnogo godina dok se ne stekne dovoljno iskustva s njihovom uporabom.“ English Heritage, Practical Building Conservation, Conservation Basics, London, 2013., str. V. Natrag.
27Arhiv HRZ, Dosje br. 241/3/1, godina 2009. "Izvješće o analizi žbuke" (Uzorak injektirane smjese, lab. br. 13880). Natrag.
28Zbog silnih injektiranja zidova tijekom kojih je njihova struktura natapana velikim količinama vode, uzrokovalo je natapanje i bubrenje drvenih vratnih okvira i pucanje okolne žbuke. Natrag.
29Guédelon chantier médiéval. Ils bâtissent un château fort. Venir à Guédelon (26.6.2013.). Natrag.
30Guédelon chantier médiéval. Ils bâtissent un château fort. Les matériaux (26.6.2013.) Natrag.
31Maryline MARTIN i Florian RENUCCI (bilj. 6), str.121. Natrag.
32Les maisons poyaudines – kuće građene od željezastog kamena (oker boje) u Puisayeu. Natrag.
33Gâcheur (m) – mješač (žbuke i sl.); gâche, miješati, praviti maz (žbuku). Natrag.
34Drago MILETIĆ (bilj. 10), str. 373. Natrag.
35Ovdje navodim samo neke od njih: Drago MILETIĆ, Velikotaborski palas – rezultati istraživanja i problem nove namjene. Peristil, 39/1997, 93-110; Amelio VEKIĆ, Arheološka istraživanja u Velikom Taboru. U: Veliki Tabor u svijetlu otkrića. Dvor Veliki Tabor – Desinić. 2007, 23-33; Krasanka MAJER i Ramona MAVAR (bilj. 14.); Krasanka MAJER i Edita ŠURINA (bilj. 10.); Ivana HIRSCHLER, Vinko MADIRACA, Arheološko istraživanje unutrašnjosti prizemlja kule „C“ dvora Veliki Tabor 2009. godine. Portal, 2, 2011, 223-237; Duško ČIKARA, Anka ČURIĆ (bilj. 14.); Edita ŠURINA, Klesarske oznake na Velikom Taboru. Portal, 2, 2011, 25-33; Tea GUDEK-ŠNAJDAR, Arhitektonska kamena plastika s palasa Velikog Tabora. Katalog izložbe: Tajanstvena gotika, Veliki Tabor i kapela sv. Ivana. MHZ, Dvor Veliki Tabor, Desinić 2012, 49-82; Drago MILETIĆ (bilj.. 10.), 368-376. Natrag.
36Drago MILETIĆ (bilj. 10.), str. 373-374. Natrag.
37Remmers Hrvatska: Referenca Veliki Tabor (14.5.2013). Natrag.
38Drago MILETIĆ (bilj. 10.), str. 373. Natrag.
39Drago MILETIĆ (bilj. 10.), str. 373 i 387, bilj. 28.: „Budući da su cijevi položene unutar žbuke, žbuka je mjestimično debela 6-7 cm, dok je izvorna žbuka bila debljine do 1 cm. U nastalom sudaru između nove debele žbuke i izvorne kamene plastike zanijekana je ova druga.“ Natrag.
40Drago MILETIĆ (bilj. 10.), str. 374. Natrag.
41"Prije nanošenja podložne žbuke zid se treba obraditi fiksativom AEC 300 (CHEMO Bausanierungs GmbH). Podložni sloj žbuke treba se raditi od 1 dijela industrijskog gašenog vapna (Murexin) i 2 dijela bijelog cementa, aditiva AEC 3000 (1), te 1 dijela 'žutog' pijeska i 8 dijelova pijeska 0-4 mm. Za drugi, završni sloj žbuke, 2 dijela gašenog vapna, 1 dio bijelog cementa, aditiv AEC PUTZ 3000 (2), 1 dio žutog pijeska i 8 dijelova 0-4 mm (najviše do 14%)." Receptura tvrtke ARP d.o.o. Sveti Ivan Zelina. Arhiv HRZ, dosje 241/3/1, godina 2011. – Treba napomenuti da "žuti pijesak" nije prirodno žut nego je obojen dodavanjem pigmenta. Na onim mjestima na pročeljima na kojima pigment nije dovoljno razgrađen i pomiješan s pijeskom, vidljive su zagasite mrlje pigmenta koje su izbile na površinu žbuke. Natrag.
42AEC Putz 3000: AEC 3001. Lage, AEC 3001. Lage 2.u 3. – AEC Grundiermittel. (26.6.2013.). Natrag.
43Remmers Hrvatska: Referenca Veliki Tabor (26.6.2013.). Natrag.
44Zagorje.com: "Umjesto hrvatskog na Velikom Taboru njemački crijep". (26.6.2013.); Zagorske vijesti You Tube 17.12.2008. (26.6.2013.). Natrag.
45LASSELSBERGER - KNAUF d.o.o. Đurđevac (Koprivničko-križevačka županija). (26.6.2013.). Natrag.
46Probe žbuka na pročeljima fortifikacije izvela je tvrtka koja je u Hrvatskoj zastupnik nekoliko stranih tvrtki, s čijim se gotovim proizvodima godine 2007. radilo na palasu, a djelomice i na fortifikaciji godine 2011. Vidi: ARP d.o.o. Sveti Ivan Zelina. Spomenik kulture – Dvorac Veliki Tabor – Desinić. (26.6.2013.) – Radove na palasu i na fortifikaciji izvodila je s kooperantima tvrtka ING-GRAD d.o.o. Vidi: Povijesne zgrade i sakralna arhitektura, Veliki Tabor, Desinić (26.6.2013.). Natrag.
47Arhiv HRZ, dosje br. 241/3/1, godina 2011. „Izvješće o anlizi pigmenta (lab. br- 16151)“, 22.12.2011. - Analizirani pigment određen je kao žuti oker (Fe(OH)3 s kalcijevim karbonatom kao punilom, te tragovima titanove bijele (TiO), te kromne zelene (Cr2O3). Natrag.
48Arhiv HRZ, dosje 241/3/1, godina 2011: „Zapisnik sastanka o radovima na Velikom Taboru u 2011. godini“ (8. 3. 2011.). Natrag.
49Arhiv HRZ, dosje 241/3/1, godina 2011: „Veliki Tabor (žbuke na pročeljima)“, (8. 2. 2011.). Natrag.
50Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna bruto-plaća u Hrvatskoj bila je u veljači 2013. 7.863,00 kn (1.034 eura ili 1.346 USD), što je na godišnjoj razini približno 94.356,00 kn (12.408 eura ili 16.152 USD) (26.6.2013.) – Usporedbe radi, prosječna godišnja bruto-plaća 2012./2013. u Francuskoj približno je 35.040 eura (45.600 USD ili 266.304,00 kn). Vidi: http://www.averagesalarysurvey.com (9. 5. 2013.). No, taj podatak treba uzeti s određenom rezervom, jer se na istoj web stranici za Hrvatsku u istom razdoblju navodi da je približan iznos prosječne godišnje bruto-plaće 20.900 USD (16.060 eura ili 122.056,00 kn), što je u usporedbi s podacima Državnog zavoda za statistiku više približno 25%. Natrag.
51Dosad je ukupno na Dvor Veliki Tabor potrošeno 84.083 150,00 KN (2001.-2012.), a do kraja obno ve godine 2015. planirano je potrošiti još 10.652 000,00 KN. Obnova ljetnikovca Bunić-Kaboga stajala je oko 3 000 000 eura (ili oko 23.000 000,00 KN). Vidi: Ljetnikovac Bunić-Kaboga otvoren nakon trogodišnje restauracije. (21.6.2013.). Natrag.
52Željko BISTROVIĆ, Povijest konzervatorskih zahvata na srednjovjekovnim zidnim slikama u Istri. Autor se poziva na tekst Ive Perčić: Zaštita spomenika kulture u Istri nakon oslobođenja, Vjesnik muzealaca i konzervatora Hrvatske, god. XVII, broj 4-5, Zagreb 1968., str. 43. Natrag.
53U ovom se kontekstu radi lakšeg razumijevanja pojam konzervatorska struka odnosi na Upravu za zaštitu kulturne baštine i pripadajuće konzervatorske odjele. Jednako tako pojmom konzervatorsko-restauratorska struka obuhvaćeni su i konzervatori (povjesničari, povjesničari umjetnosti, arhitekti, arheolozi, kemičari i sl.) i restauratori koji izravno rade na pokretnoj i nepokretnoj kulturnoj baštini. Natrag.
54Godine 2007. analizirana su četiri uzorka povijesnih žbuka s pročelja palasa Dvora Veliki Tabor: dva uzorka žbuke s naslikanim uglovnim kvadrima (sredina 15. stoljeća), uzorak žbuke iz godine 1537. i uzorak žbuke nakon 1537., možda iz 17. stoljeća (lab. brojevi žbuka: 10698-10701). Oba uzorka žbuke uzeta s uglovnih kvadara (10700 i 10701) i uzorak iz 17. stoljeća (10699) imali su prosječan odnos veziva i punila (vapna i agregata) 76,9 : 23,1%, samo je žbuka iz godine 1537. (lab. broj 10698) imala približno jednak odnos veziva i punila (49,3 : 50,7%). Istodobno su analizarana i dva uzroka industrijske žbuke tvrtke Remers: Restauro mörtel i Historic ober putz (lab. brojevi 10702 i 10703), no, „analizom uzorka nije se mogao odrediti sastav veziva i punila jer se žbuka nije otopila“. Arhiv HRZ-a, dosje 241/3/1. godina 2007. „Izvješće o analizi žbuke“. – U listopadu 2008. analizirano je šest uzoraka žbuke s pročelja kule D, uzorci su pripadali različitim zahvatima izvedenima na tom pročelju (lab. brojevi: 12098, 12409-12413). Analiza je pokazala da se uzorci mogu grupirati u tri skupine: u prvoj je skupini odnos između veziva i punila žbuke bio 37,2 : 62,8%; u drugoj skupini odnos veziva i punila u žbuci bio je 52,1 : 47,9%, a u trećoj skupini omjer veziva i punila u žbuci bio je 40,2 : 59,8%. Arhiv HRZ, 241/3/1 „Izvješće o analizi žbuke“ (28. 10. 2008.). – U veljači 2009. analizirani su brojni uzorci žbuka s pročelja fortifikacije, među njima i uzorci lab. br. 13894 i lab.br.13919 s kule A, na kojima su vidljivi sačuvani nalilči na površini i s odnosom veziva i punila 1,4:1 (59% veziva i 41 % punila). Arhiv HRZ, 241 „Izvješće o analizi žbuke“ (22. 2. 2009.). - U svibnju 2011. analizirana je proba žbuke namijenjena žbukanju pročelja fortifikacije koju je izvela tvrtka ARP d. o. o. iz Sv. Ivana Zeline (lab. broj 15518). Analizom je u uzorku utvrđena prisutnost 17,4% veziva i 82,6% punila, što je, s obzirom na povijesne žbuke, nerazmjeran omjer. Po svoj prilici nedostatak veziva (vapna) u tom je uzorku nadoknađen aditivom. Arhiv HRZ, dosje br. 241/3/1, „Izvješće o analizi žbuke“ (3. lipnja 2011.). Natrag.
55Dio toga nerazumijevanja izravna je posljedica i visokoškolskog sustava. Studentima restauriranja i konzerviranja, ali i arhitekture, tijekom studija obvezan je predmet povijest umjetnosti, dok se na istoj razini studente povijesti umjetnosti ne upoznaje s osnovama tehnolološke i tehničke strane likovnoga djela, a kamoli s onim njegovim dijelom koji je usko vezan za konzervatorsko-restauratorske zahvate. Isto vrijedi i za pokretnu i za nepokretnu baštinu. Studentima povijesti umjetnosti koji svoju budućnost vide u službi zaštite spomenika kulture osnove o građevinskim materijalima i mogućim zahvatima konstruktivne prirode itekako bi dobro došle u njihovu budućemu procjenjivanju graditeljskih zahvata na spomenicima kulture. Te i srodne im segmente tehnološko-tehničke naravi bilo bi poželjno, barem u osnovnim naznakama, uključiti u nastavni program Katedre za zaštitu kulturne baštine. Natrag.
56Zbog neupućenosti u tehnologiju materijala, njegove mogućnosti i ograničenja, nerijetko in situ dolazi do nepotrebnoga sraza između konzervatora-restauratora i nadležnog konzervatora. Zbog nemogućnosti procjene izvodljivosti i mogućih neželjenih posljedica predviđenog zahvata, mladi povjesničari umjetnosti kao mjerodavni konzervatori često nisu kadri kontrolirati njegovu tehnološku stranu, posljedica čega je neučinkovit, a katkad i posve nekompetentan nadzor. Natrag.
57Načela konzerviranja (Smjernice i upute za održivo upravljanje povijesnim okolišem) ustanove English Heritage (26.6.2013.). Natrag.
58U Upravi za zaštitu kulturne baštine i u konzervatorskim odjelima prema usmenom je kazivanju oko 257 zaposlenika. Nije mi poznato jesu li u tim brojem obuhvaćeni i konzervatori u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu. U Hrvatskome restauratorskom zavodu ukupno je 305 zaposlenika. Natrag.
59Taj je broj nešto manji jer se među njima nalaze i oni koji su uposleni u pojedinim ustanovama, te nekolicina koja je popisana više puta jer su zatražili dopuštenja za rad na različitim materijalima. Ministarstvo kulture, Kulturna baština, Dopuštenja za rad: Popis restauratora i konzervatora po djelatnostima. (26.6.2013.). Usporedbe radi valja istaći da dopuštenja za rad imaju i 562 fizičke i pravne osobe različitih profila. Ministarstvo kulture, Kulturna baština, Dopuštenja za rad: Popis fizičkih i pravnih osoba koje imaju dopuštenje za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju nepokretnih kulturnih dobara. (26.6.2013.) Isto tako valja istaći da dopuštenja za projektiranje radova na kulturnom dobru imaju 874 fizičke i pravne osobe: Ministarstvo kulture, Kulturna baština,Dopuštenja za rad: Popis fizičkih i pravnih osoba koje imaju dopuštenje za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju nepokretnih kulturnih dobara (26.6.2013.). Natrag.
60Podaci su dobiveni od aktualnih predsjednika navedenih udruga, osim podatka za Hrvatsko restauratorsko društvo koji je objavljen na njihovoj web stranici (26.6.2013.) Broj od 40-ak članova Sekcije restauratora i preparatora HMD-a dobiven je usmeno. Natrag.
Stranice postavljene u srijedu, 28. ožujka 2012. Izmijenjeno u nedjelju, 14. srpnja 2013.
